Image Hosted by ImageShack.us
MADE of METAL

MADE of METAL

Blog ce se baviti uglavnom recenziranjem Heavy, Power i Prog ostvarenja, mada povremeni izleti u druge zanrove i druge teme nisu iskljuceni. Feel free to join the ride.

22.07.2009.

Guns N' Roses - Chinese Democracy

Godina: 2008
Izdavac: Geffen
Zanr: Hard Rock
Rejting: 8.5/10
Kritika: © EldiS

Dugo sam razmisljao kako uopste zapoceti pricu o ovom albumu... Toliko cekanom albumu i, kako neko podsjeti, prvom nakon prve Bush-ove administracije. :) Pfff, dugo je to vremena... sasvim dovoljno dugo za etiketirati ovo cudo kao "najocekivaniji Rock album svih vremena", i tu nema puno dileme.
Dakle od koje tacke uopste poceti pricati o ovom djelu, a da se ne zapitas jesi li poceo na pravi nacin. Toliko toga za reci, a opet sa druge strane bi se trebao pokusati ograniciti konkretno na tih 70 minuta muzike, s obzirom da cilj recenziranja to i jeste... Dakle izmedju opcija da pocnem eciklopedijski dugim uvodom i prepricavanjem kompletne mitologije vezane za ovaj album (15 godina svega i svacega se ne moze nikako drugacije nazvati), i limitiranja iskljucivo na disk i komad muzike koji se nalazi na njemu, nekako se nalazim puno blize ovoj drugoj opciji. Vjerovatno su svi (koji su imalo upuceni u Gn'R svijet) upoznati sa vecinom stvari koje su se desavale u toj crnoj rupi od 15 godina pauziranja izmedju dva albuma. Upravo je to mitsko razdoblje kod mnogih recenzenata i ljudi generalno uticalo na konacnu prihvacenost/neprihvacenost ovog albuma. Mozda i s pravom... Definitivno, najbitnije pitanje ovdje jeste: DA LI JE "CHINESE DEMOCRACY" MASTERPIECE U TOJ MJERI DA OPRAVDA CEKANJE OD 15 GODINA?
Najprije cu pokusati reci par stvari o albumu izolirano od svega sto se desavalo prije njega, kao da se nista nije ni desilo i kao da je "samo jos jedan" album Gunsa, i secirati ga kao komad muzike bez ikakve pozadine. A onda mozda na kraju reci svoju ocjenu o tome je li vrijedio tolikog cekanja i u kojoj mjeri...
Ovo je vrlo dobar album. Jeste. U drugim okolnostima bi se sigurno mogao ocijeniti i kao remek djelo...
Statistike radi, cini ga 14 pjesama u trajanju od 71 minute. U maniru "Use Your Illusion" albuma moze se reci. Ono sto je ovdje drugacija, i meni licno draza koncepcija jeste umjerenije trajanje pjesama, za razliku od "...Illusion" albuma. Sve se krecu u nekom "normalnom" rasponu 4-6 minuta. Meni puno koherentniji i laksi za slusanje od oba "... Illusion" albuma.
Zvuk... Ne znam treba li spominjati, i jel iko ockivao nesto drugo osim savrsene sve-sto-danasnje-pare-mogu-kupiti produkcije. Na kraju krajeva osnovna stvar koju se okrivljuje za toliko kasnjenje albuma jeste Axl-ov bolesni (i od ranije poznati) perfekcionizam. Kratka definicija zvuka ovog albuma jeste sasvim sigurno "bezkompromisni in-your-face Hard Rock", u najboljem Gn'R maniru. Ima tu momenata koji podsjecaju na tornado zvani "Appetite For Destruction" koji je pomeo sve te davne 1987. godine. U nekoj siroj definiciji treba reci da je ovo mix Hard Rock riffanja, modernizovanog Bluesa, na momente Metalnog smeka, orkestracija, odlicnih gitarskih dionica, i Axl-ovog prepoznatljivog hrapavog falsetta. A Axl-ov vokal, kada smo kod toga, djeluje zrelije i istreniranije nego ikada, ako cemo biti iskreni i ne-nostalgicni. Nije ni cudo znajuci pod kakvim su sve derivatima bili tada, u tih 5-6 godina planetarne slave. Oni koji su gledali neki od Gn'R live nastupa znaju o cemu govorim. Neko se negdje nasali i rece da u Los Angeles-kim kontejnerima lezi 40 kilometara bacene trake sa Axl-ovim vokalima za pjesmu "Sorry". :) Kazu i da je pjesma "Madagascar" snimljena 78-80 puta do finalne verzije koja se nasla na albumu. Dovoljno o Axl-ovom perfekcionizmu... Treba reci i da je kroz sve te godine pripremanja albuma prosla hrpa muzicara, a u bookletu albuma je potpisano 5 gitarista (?!?). Mada najveci dio dionica otpada na trio: Robin Finck, Buckethead, Paul Tobias. Sto se gitara tice, hvala ti Slash za sve na ranijim albumima, ali ovdje gitare pruzaju puno svjezine, varijacija, experimentisanja, deranja guzova... A u isto vrijeme na momente daju i onaj dobri stari sirovi neispolirani smek sa "Appetitea..." koji je tom albumu davao nevjerovatnu energicnost (u mom svijetu ne postoji Metal album sa tolikom sirovom energijom, iako Appetite cak i nije cisto Metal album). Poslusajte recimo te perverzno dobre lickove na pocetku pjesme "Chinese Democracy".
Konkretno o pjesmama... Vec pomenuta "Chinese Democracy" je odlican uvod u album sa puno upecatljivih dijelova. Uvod, ritam, jaki riffovi... Sa svakim novim slusanjem truje krv u vecoj mjeri, do konacne ovisnosti. I naredna "Shackler's Revenge" je  u slicnom maniru. Odlicna ritam sekcija, sve do solo dionica koje deru guzove do kostiju. Preporucujem da obratite paznju na vokal u pjesmi "Street Of Dreams", znat cete zasto... "There Was A Time" je klasicna Gn'R stvar, zacinjena klavijaturama, orkestracijama, opet vrlo dobrim vokalima, i nista manje dobrim solo dijelovima. "Scraped" je jos jedna odlicna stvar koja u velikoj mjeri donosi onu prepoznatljivu Gn'R "Fuck You, and Fuck Off" emociju sa starih albuma (procitati text pjesme obavezno). Zatim obavezno obratite paznju na Axl-ovo zavijanje na narednoj "Riad N' The Bedouins" (blentav naziv, znam). Ova stvar ne da hvata na prvu, nego donesite gajbu piva iduci put kada je budem slusao. :) Eh da, poslusati solo dionice i lickove pred kraj pjesme. Odlican kraj... Za narednu stvar "Sorry" se jos uvijek nagadja kojem od svih Axl-ovih neprijatelja je posvecena, posto je lista potencijalnih povelika (nije prvi put da Axl posvecuje pjesme ljudima koji mu idu na k.). Spominju se Slash, Steven Adler, David Geffen... Moze biti bilo ko. Pjesma "I.R.S." pruza jos onog Gn'R "straight in face" bijesa. Axl-ov soaring vokal i odlican posao na gitari ovu stvar svrstavaju u top 5 stvari na albumu. Na "Madagascar" imamo priliku opet cuti isjecke filma "Cool Hand Luke" koje smo culi i na "Civil War" prije 17 godina. Jos jedna pjesma posvecena svim Axl-u "dragim" ljudima. "This I Love" je jedina stvar na albumu koju se moze nazvati baladom. Odlicna melodija i Axl-ova sposobnost iskazivanja mora emocija ce je uciniti prihvacenom sasvim sigurno. I taj solo na polovini pjesme, govori vise od 1000 rijeci... Posljednja za izdvojiti je i posljednja na albumu, pjesma "Prostitute". Opet odlican vokal, orkestracije, i tako svjezi, skoro vanzemaljski gitarski rafali (samo Bog zna koliko je kanala ovdje umixano). Odlican zavrsetak albuma...
DAKLE: Ovo jeste Gn'R album, koji ne boluje od bilo kakvih kompleksa, i pokusaja reproduciranja stare slave. I kroz cijeli album imate osjecaj prisutnosti one "I don't give a fuck" poruke (vjerovatno armiji onih koji su kroz sve te godine osporavali Axl-a). Mozda ovo nije najveci Hard Rock album svih vremena, i mozda cak nije ni vrijedan cekanja od 15 godina (pitajte se sta bi uopste moglo biti vrijedno tolikog cekanja), ali je definitivno ovo odlican, zreo i svjez album, sa puno nove energije. Odbaciti ga zbog tih 15 godina i zaboraviti da postoji? Definitivno ne. U normalnim okolnostima ovo bi bio masterpiece, a u ovim, ovo je odlican album koji dere 99% novog Mtv wannabe-rock djecijeg sranja (ni Metal nije iskljucen). Sa svakim slusanjem album zvuci bolje, i preporucujem strpljenje u njegovom konzumiranju, jer nije od onih "na prvu" albuma, kao recimo taj kultni "Appetite for Destruction". Na kraju cu reci da shvatam i sve one (a ni tih nije malo) koji su ovaj album i prije izlaska nabili na kolac, a i danas mu sisu krv.
Kako god, "Chinese Democracy" is not a myth anymore.

18.07.2009.

Gamma Ray - Land of the Free II

Godina: 2007
Izdavac: SPV/Steamhammer
Zanr: Power Metal
Rejting: 6/10
Kritika: © EldiS

Kada sam prvi put cuo da novi album Gamma Ray-a nosi naziv "Land of the Free - Part II" malo je reci da sam bio iznenadjen... Vise bih to definisao kao razocarenje. Zasto...? Zato sto su mi se u istom momentu u flashback-u vratile sve Kaijeve price u vezi sa, dvije godine ranije izdatim, albumom Helloween-a "Keeper of the Seven Keys - The Legacy". Tako Kai, u svakom medijskom istupu, upitan za pomenuti album, nije propustao priliku da drzi lekcije o tome kako je to "samo jos jedan xafsinski trik, ne bas tako pametan, Helloween-a" kojim zele "zaraditi novac na racun stare slave" i koji ce "fanovi docekati sa ne bas velikim odusevljenjem" jer Boze dragi "kako im je uopste palo na pamet da snimaju jedan takav album bez mene i Kiske-a". Uz moj duboki naklon ovom covjeku za sve sto je ostavio iza sebe, ponekad zna pretjerati sa ovim preseravanjima tipa /stari Keeper-i su kvalitetni iskljucivo zbog toga jer sam ja tu bio/,do te mjere da pocinje iritirati covjeka. Ima takve nekontrolisane ego-tripove da je to nekada nepodnosljivo...
Kako god, nekim cudom nam je otprilike u istom periodu kada se pojavio novi album Helloween-a (kraj 2007) i Kai ponudio novi album, koji se opet nekim cudom zove, pazite sad, "Land of the Free - Part II". Wtf??? Da, to je bila i moja reakcija, i to je jedina reakcija koju mozes imati nakon svega gore pomenutog. Dakle, kada to uradi Helloween, to je xafsinski trik, a kada to uradi Gamma Ray, to je hrabra odluka benda koji puca od kreativnosti do te mjere da odluci novi album nazvati drugim dijelom do tada najpoznatijeg Gamma Ray albuma... Blaaah... Kai, Kai, gdje ce ti dusa... :)
Kako god, jedva sam cekao da cujem taj komad Metala, jer ipak, to je Gamma Ray, i nekako uvijek ocekujes velike stvari.
Dakle album (osim ofirnog naziva) sadrzi 12 pjesama, u trajanju od skoro 70 minuta. Veliki komad Metala, rekli bi... Ja kazem prilicno protracenih velikih 70 minuta, a na kraju cete znati i zasto.
Generalno, prva stvar koju sam primijetio nakon par preslusanih pjesama, jeste malo cudna produkcija, za neke ranije GR standarde. U mixanju je svaki instrument izgubio individualnost, ostrinu, pa se ovdje nista posebno ne istice, a sve se gubi u tom buckurisu od buke. I vokal je umixan tako da na nekim pjesmama dolazi iz tolike dubine da cete jedva cuti da i postoji (poslusati "From the Ashes"). Ukupno, zvuk djeluje kao da dolazi iz bunara, da pojasnim na najjednostavniji moguci nacin. A onda su tu i tako nekarakteristicni za Gamma Ray, razvuceni riffovi kojim se jedva moze uhvatiti struktura i ritam zbog toga sto su mixanjem otjerani u p.m. pa se ponekad cine kao jedan /I want to be a POP radio friendly Metal riff/...
Reci za zvuk Gamma Ray-a da podsjeca na Judas priest na momente, nije nista novo, ni cudno, s obzirom da Kai cesto navodi Judas Priest kao najvecu inspiraciju iz mladosti. I svi prosli albumi su imali malo tog smeka, i to nije bio nikakav problem, jer je svaki album donosio dovoljno toga svjezeg, a u isto vrijeme su svi bili dovoljno konzistentni da su mogli definisati Gamma Ray stil. Pa se uvijek znalo sta ocekivati od jednog GR albuma...
Problem sa ovim je sto od prvog do posljednjeg riffa imate osjecaj da ste to culi vec bezbroj puta, sto od drugih bendova (ukljucujuci Helloween), sto od Gamma Ray-a. Nema vece utopije od te kada pocnete sami sebe kopirati...
Nije da ovdje nema i nekih pozitivnih momenata, ima... Ima tu na momente i onog prepoznatljivog GR riffa, zaraznih refrena, Kaijevog vristanja, i ludih solaza koje hvataju na prvu, i u najvecoj mjeri spasavaju ovaj album. Da pokusam ukratko pobrojati neke po meni vrijedne izdvajanja stvari. Uvodna "Into the Storm" ima par interesantnih momenata. Uvodni riff, melodiju, refren. Klasicno Power prasenje od neke 4 minute. "From the Ashes" ne bi bila losa stvar da nije unistena ovakvom produkcijom. U svakom slucaju poslusati. "To Mother Earth" podsjeca najvise na stvari sa "Majestic" albuma. Extremno brzi double-kick, brzi riffovi, prava grmljavina. Jos da se i ovdje nije umijesala produkcija, heh... Jos su "Rain" i "Mother Earth" u istom stilu, i mozda su i highlight albuma. Zvuce za nijansu agresivnije od vecine ostalih stvari, pa malo razbijaju onaj razvodnjeni utisak cijelog albuma. Jos bih izdvojio i wannabe-epic stvar "Insurrection" sa kraja albuma, u trajanju od skoro 12 minuta. (Malo me pocinje nervirati ta potreba svakog benda da na album ubaci jednu takvu stvar, valjda s ciljem dokazivanja muzickog umijeca. A cesto zavrse kao promasaji, jer hrpa svacega ne mora ciniti nesto...). Mada to ovdje nije slucaj. Ima tu kvalitetnih low-mid-high tempo prelaza, homogenih dovoljno da pjesma ne djeluje iscjepkano. Kvalitetnih vokala, solo dionica, itd... Ako nista, kraj albuma dostojan Gamma ray-a. Zasto rekoh wannabe epic? Zato sto nije ni blizu nekim starijim stvarima koje nose taj epitet, ukljucujuci i prve Keeper albume.
Mada, da sumiramo, ovo je malo u odnosu na ono sto mozemo dobiti od ovog benda. Nekako mi kompletan album djeluje sklepano na brzinu, valjda da se imenom albuma pokusa ostvariti isti uspjeh koji je nekadasnji Kaijev bend Helloween imao sa slicnim sequel albumom "Keeper of the Seven Keys - The Legacy"... Sta god da je bio slucaj sa ovim albumom, nije uspio. Tuzno je sto ovo jos uvijek djeluje svjeze u odnosu na masu novopecenih bendova koji kopiraju ovaj stil, i da je ovdje rijec o nekom novom bendu sigurno bi ocjena bila puno visocija. Ali ovo je Gamma Ray, Kai Hansen, covjek koji je nekada pomjerao granice Metala, i sasvim sigurno vise ocekujemo.
Nije preporucljivo za pocetnike i ulazak u Gamma Ray svijet, a oni koji su vec tu ce ga nekako prezvakati sigurno.

PS: Ako treba napraviti poredjenje izmedju ovog albuma i gore spomenutog "Keeper of the Seven Keys - The Legacy" Helloween-a (posto se oduvijek porede Helloween i Gamma Ray ostvarenja), Keeper ga tuce za klasu u svakom segmentu. Rekao bih da pjesma "The King for a 1000 Years" vrijedi vise od kompletnog ovog albuma...

20.04.2008.

Helloween - Gambling With The Devil

Godina: 2007
Izdavac: SPV
Zanr: Power Metal
Rejting: 9.5/10
Kritika: EldiS

It's Power fuckin' Metaaal!!! :) Eto da recenziju zapocnem prvom mojom reakcijom nakon preslusanog novog albuma Metal oceva. Pravac u kojem su se stvari kretale nakon sto je Helloween "pobjegao" od Nuclear Blasta, i potpisao ugovor sa SPV-om, moze se nazvati budjenjem uspavanog diva, kakav je Helloween bio u proteklih 15-ak godina (dobri, ili vrlo dobri albumi, ali, sto zbog lose promocije, sto zbog uspavane armije poklonika koji su uvijek ocekivali "nesto vise" nakon svih problema s pocetka 90-ih, nisu dozvoljavali neko drasticno dizanje iznad prosjeka). Najprije smo dobili odlican "Keeper Of The Seven Keys - The Legacy", pa nakon toga najuspjesniju i najposjeceniju turneju od kada postoji bend (kako sami weens-i kazu), pa onda objavljivanje live albuma "Live In Sao Paulo" i fenomenalnog duplog DVD-a "Live On 3 Continents" koji je pokupio pozitivne kritike sirom planete, i proglasavan je i najboljim Metal DVD-om u 2007. godini. Pa onda (ovaj je dio jako bitan) ceste izjave tokom i nakon turneje, kako u bendu sve funkcionise savrseno, i kako nikada nisu imali vise kreativne energije. Sve to je nagovjestavalo da novi produkt Helloween-a tesko moze biti neki promasaj. Pa su onda procurile i prve informacije iz studija, i radni naziv albuma, "Gambling With The Devil". Nakon toga prve dileme oko toga da li Weens-i ovako smjelim, i donekle pretencioznim nazivom albuma, zele napustiti svoju pozitivnu trademark koncepciju, i otici u neke komercijalnije tokove modernog Metala.
I tako je krajem oktobra (sto je postala tradicija), na trziste stigao "Gambling With The Devil". Dakle, oficijelno je trebao stici oko 30. oktobra, mada znajuci kako danas sve "nekim" putevima procuri i puno ranije, i Gambling je stigao u moje ruke malo ranije. :) Recenica kojom cu najprije generalno opisati kompletan album je: Old school prasenje, upakovano u vrlo dobru, modernu Metal produkciju. CD otvara kratki uvod "Crack The Riddle" (a sta bi Helloween bez uvoda), koji se pretapa u pjesmu "Kill It", deracinu kakvu od Helloween-a nismo dugo culi. Ovo je stvar koja u startu nagovjestava agresivnu orijentaciju albuma, koliko samom svirkom, toliko i malo netipicnom za Helloween, ostrijom i sirovijom produkcijom, koja u mnogome doprinosi jacini kompletnog albuma (Charlie Bauerfeind je samo takav genijalac). U pjesmi se protezu jaki riffovi, Andijevo vristanje, na trenutke malo i death-alike, i ova stvar ce vjerovatno zauvijek ostati vrh Helloween ponude. Grmljavina se nastavlja i narednom "The Saints" koja je pravi Helloween klasik, i ujedno je i najduza pjesma na albumu, sa nekih 7 i kusur minuta. Od prve sekunde brzi double kick, prepoznatljivi gitarski pasazi, i pjesma drzi takav ritam u principu cijelim trajanjem. Najjaci utisak ostavljaju (a sta bi drugo) solaze koje kao i uvijek hvataju na prvu, i svaki naredni put cete jedva cekati na taj dio. CD nastavlja mid-tempo singlom "As Long As I Fall" koji je najavio album. Poslovicno dobra stvar... A onda... Meni definitivno najjaci momenat albuma, pjesma "Paint A New World". Jedna od najagresivnijih stvari koje je Helloween ikada snimio. Ubitacni riffovi od starta, praceni Danijevim prasenjem na bubnjevima (bubnjevi su inace ubitacni kroz kompletan album), i ODLICAN, ali bas ODLICAN tekst. Ovdje cu se malo zaustaviti i osvrnuti na poruku koju generalno salje kompletan album i njegov naziv, a ova stvar u najvecoj mjeri. Svi koji znaju ovaj bend, znaju i poruku koja se provlaci kroz skoro sve albume. Jos od pjesama "How Many Tears" (Walls Of Jericho), "Save Us" (Keeper - Part 2), pa sve do "Revelation" (Better Than Raw) i posljednjeg Keeper-a. Pripovijedanje o ljudskoj iskvarenosti, destruktivnoj prirodi, materijalizmu na ustrb duhovnosti, zlu na ustrb dobra. I naravno, sve to smjesteno u neki Metal svijet mistike, dobra i zla, demona i andjela, znaci ljudsku (mozda i nesvjesnu) naklonost djavolu (a sto se u stvari odnosi na simbolicnost tog pojma kao olicenja svega negativnog, loseg, destruktivnog). I takva poruka danas, u stanju u kojem se svijet nalazi, ima jaci odjek nego ikada prije. Danas kada gledamo ratove na sve strane, prirodne katastrofe (cijim li djelovanjem izazvane), otudjenost ljudi jednih od drugih... Da nastavim. U pjesmi cak jedan odlican dio i direktno kaze "Poles are melting, holes in the sky, woods are on fire, scary pollution, our world's gonna die, look what we do, it´s madness". Dalje, do kraja albuma bih izdvojio i odlicnu "The Bells Of The Seven Hells", sa upecatljivim zvoncicima na pocetku :) i jakim refrenom "We are the hive, we are the people, we ring The Bells Of The 7 Hells", koji je u stilu kompletne poruke albuma. Zatim tu je, vjerujem, jos jedan buduci klasik Helloween-a, "Dreambound". Takodje stvar sa vrrrlo jakim tempom, odlicnim vokalima, i meni najjacim solo dionicama na kompletnom CD-u. Tu oluju distorzije morate cuti da biste znali o cemu govorim...  Kompletnu pricu u velikom stilu zatvara pjesma "Heaven Tells No Lies". Opet trademark riffovi i tempo, i opet odlicne dual attack solo dionice, po kojim su Helloween oduvijek stavljali uz rame sa Maidenima, i definitivno sa razlogom. Na CD-u su jos "Final Fortune", "Fallen To Pieces", "I.M.E." i "Can Do It" (ne moze Helloween bez bar jedne zajebancije na CD-u).
I sta na kraju reci. Dobili smo jos jedan odlican album. Helloween-ski Metal, Power Metal (ili koliko vec detaljnije u podjele zelite ici), bez zmajeva, maceva, vitezova, princeza, trolova, ku.aca, palaca, i ostalog kic sranja u koje se hiperprodukcijom Metal lagano pretvara. Svaka cast kraljevi. Happy happy Helloween, Helloween, Helloween...

06.11.2007.

Kalmah - The Black Waltz

Godina: 2006
Rejting: 8/10
Kritika: © EldiS

U svijetu hiperprodukcije svega i svacega, i konkretno prezasicenog stanja na Metal sceni, vrlo rijetko se pojave bendovi i uradci koji se svojim odskakanjem od klisea i kvalitetom mogu okarakterisati kao osvjezenje. Iako nisam veliki zaljubljenik u brutalni ogranak Metala i growl vokale s vremena na vrijeme se desi da se natjeram na slusanje takvih stvari, a nekada se, Boga mi, desi da slucajno ni kriv duzan naidjem na takve proizvode (prepoznajte se vi koji trebate). :)
Sada, vjerovatno mozete pretpostaviti nakon ovakvog uvoda da je tema ovog review-a jedan takav komad Metala. Dakle, Kalmah je relativno svjeza pojava na Metal sceni i, suprotno onom sto bi svako imalo upuceniji u desavanja na sceni mogao pomisliti, sve osim standardne hiperprodukcijske copy-paste pojave. "The Black Waltz" je za sada posljednji studijski uradak ovih Finaca i album se zvukom moze okarakterisati kao Melodic Death (kao i svi ostali prije ovog) mada je zvuk toliko produkcijski savrsen, bogat i upecatljiv, da su ovo neki "genijalci" negdje na netu prozvali Extreme Power Metalom (sto je naravno cista nebuloza). Album cini 11 pjesama u ukupnom trajanju od nekih 47 minuta, koje, bar meni, relativno brzo prodju jer se ovdje definitivno ima sta cuti. Sada, mozete pretpostaviti kakav je utisak na mene morao ostaviti album iz ovog nesto brutalnijeg ogranka Metala da ga ocijenim odlicnim (oni koji prate blog od samih pocetaka znat ce zasto ovo kazem). Kao sto rekoh, zvuk je savrsena kombinacija brutalnih riffova, double-kick grmljavine, ostrih solo dionica, uz savrseno doziranu pratnju klavijatura, tek toliko da album dobije na melodicnosti, a u isto vrijeme ne izgubi na agresivnosti. Vokal je skolski growl, ali growl koji dize dlake na kozi i koji (za razliku od mnogih) morate cijeniti. Tekstualno, album ne bjezi puno od nekih, za ovaj ogranak Metala ustaljenih tema. Ima tu svega i svacega, ali opet najvise crnine, negativnosti, depresije, demona... Da ne ulazim u pretjerano detaljisanje svake stvari na albumu, jer su konceptualno vrlo slicne, izdvojit cu samo par meni najupecatljivijih momenata u ovih 47 minuta Metalurgije. To su: Meni najdraza pjesma broj 2 "Bitter Metallic Side", koja dere ritam sekcijom i provjereno uzrokuje lakse bolove u glavi. :) Zatim jos tri grmljavine, pod nazivima "Time Takes Us All" (kakav samo pocetak ova stvar ima), "With Terminal Intensity" i "Man Of The King". Izdvojit cu jos i "The Groan Of Wind" koja bi se bez vokala mogla okarakterisati kao Power instrumentala zbog nesto umjerenije strukture duplog basa i melodicnih gitarskih pasaza koji se provlace od pocetka do kraja.
Ako zelite cuti nesto svjeze, poslusajte "The Black Waltz". Pa i vi kojima ono sto nazivaju brutalnim Metalom i nije previse blisko. Bar pokusajte...

05.07.2007.

Hellish Rock Tour! Helloween & Gamma Ray!

Konacno smo docekali ovaj trenutak. Ono o cemu su mnogi sanjali godinama, a neki Boga mi i vise od decenije, ce se konacno desiti. Dva benda koja su iznjedrila evropsku Power Metal scenu, dva benda koja su medju sobom dijelila i jos uvijek dijele najveci dio populacije "navucene" na ovaj pravac, dva benda izmedju cijih lidera i nije bas uvijek sve funkcionisalo na najboljoj osnovi (vjerovatno svi znaju svu pricu oko raspada stare postave Helloween-a, odlaska Hansen-a i Kiske-a iz benda, itd.), ce se konacno udruziti u zajednickoj turneji pod nazivom "Hellish Rock Tour".
Inicijalna kapisla za ovu turneju je u stvari novi album Helloween-a, koji bi kao i prosli trebao izaci na Halloween, tj. 31. Oktobra, i ciji radni naziv je "Gambling With The Devil". Pratnja Gamma Ray-a je za sada potvrdjena samo za evropski dio turneje, ali taj dio je nama jedini i bitan. A evo i zasto... Za sada je, bar po onome sto se uveliko najavljuje na svim ex-Yu webzine-ima, forumima itd. skoro pa 100% potvrdjen 17. Novembar kao datum odrzavanja koncerta ovih giganata u Hali Sportova u Beogradu! Eh sada bi smo mogli svi plakati i kukati, kako to da nas uvijek sve zaobilazi. A posto to nece pomoci, i posto ce nas vjerovatno i dalje sve obilaziti, ostaje nam da na sve moguce nacine dodjemo do materijalno tehnickih sredstava :) potrebnih za odlazak na ovu svirku, i gotovo zagarantovanu ludnicu uz prasenje Weikath-a i Hansen-a...
Oni koji nisu nesto posebno upoznati sa pricom i historijom ova dva benda vjerovatno i ne mogu shvatiti znacaj i velicinu ove svirke koliko god oni koji se kunu u Helloween i Gamma Ray pokusavali to pojasniti. A za ove druge (medju kojima sam i sam) vjerovatno ne treba nikakav poseban poziv ili motiv za odlazak na ovu noc divova... Nego, odvajajte od plata, gulite starce, posjecujte kladionice, igrajte Bingo. :) Sta god treba, samo da obezbjedite sebi te novce potrebne za put, koliko god to bilo. Siguran sam da ce vrijediti svakog feninga...

13.02.2007.

Helloween - Live In Sao Paulo

Godina: 2007
Rejting: 9/10
Kritika: © EldiS

Konacno smo, nakon punih 10 godina, dobili novo Helloween live izdanje, pod nazivom "The Legacy World Tour 2005/2006 - Live In Sao Paulo". Rekao bih, sa nestrpljenjem ocekivano live izdanje, jer sam nekako svrljajuci netom ovih godina shvatio da nisam jedini koji jedva ceka novi live album veterana iz Hamburga. Proslo je puno vremena od albuma "High Live", puno albuma, puno turneja, izmjena postave benda... Pa evo da odmah kazem (jer ce to vjerovatno mnoge interesovati), da "Live In Sao Paulo" tuce svog prethodnika "High Live" na apsolutno svim poljima bitnim za ocjenu jednog live albuma. Pa usudit cu se reci da je "Live In Sao Paulo" vec nakon par slusanja kod mene stekao status jednog od najboljih live albuma koje sam uopste cuo. Poredjenja radi, rame uz rame sa koncertom Blind Guardian-a, "The Coburg Show" iz 2003. godine, ili onim iced Eartha, "Live In Athens" iz 1999.
Dakle momci iz Helloween-a su nam ponudili odlican dupli disk sa 118 minuta odlicne svirke (dakle, skoro dva sata), sto je u odnosu na "High Live" vise za nekih pola sata, i sama ta cinjenica je pozitivan pomak. Kao sto iznad rekoh "Live In Sao Paulo" u svim mogucim segmentima moze dobiti visoke ocjene. Prije svega cu se osvrnuti na samu atmosferu i publiku, koja je dosta bitan dio ukupnog dojma o jednom live albumu. Koncert je snimljen u Sao Paulu pred nekih 6000 ljudi. 6000 fanatika koji su skoro svaku pjesmu otpjevali od pocetka do kraja sa Andijem, i reci cu da se jos jednom potvrdilo da kvalitetan koncert ne cini 50000 mjesecara koji ne znaju jesu li dosli ili posli, vec 5000 ljudi spremnih na uzivanje i deranje glasnih zica. Kao najjace dijelove koncerta u ovom segmentu cu izdvojiti "Eagle Fly Free" sa prvog diska i "Future World" sa drugog. Cista 10-ka za atmosferu. Dalje, kompletan koncert je hirurski precizno odsviran, i neke stvari mi zvuce cak i bolje od svojih izvornih studijskih verzija. Posebno fascinantno djeluju riffovi nekih starijih stvari, iz vremena prvih Keepera, npr. "Eagle Fly Free", "Keeper Of The Seven Keys", "I Want Out"... Primijeti se veliki pomak u odnosu na "High Live" i po ovom pitanju. Sada, je li u pitanju trenutna forma, godine iskustva (u sto cisto sumnjam jer ne bih rekao da su prije 10-ak godina bili nesto posebno neiskusni), hemija ove posljednje postave benda, ili sta vec, ne znam... Znam da je ovo sigurno jedan od najpreciznije i najkvalitetnije odsviranih koncerata koje je vas recenzor cuo. Sta reci za Andijeve vokale... Ja ne znam sta ovaj covjek jos treba napraviti pa da zacepe usta oni "Kiske-nostalgicari" koji ga godinama degradiraju i dovode u pitanje njegove kvalitete. I ovdje je pruzio vrhunski performans, i cak je i one stare "Kiske" stvari odradio vrhunski. Meni recimo ova live verzija "Keeper Of The Seven Keys" ima ozbiljnu tendenciju da ugrozi originalnu verziju iz 1988. Pa cak i "Eagle Fly Free"... Na kraju par rijeci i o produkciji i kvalitetu zvuka. Mogu samo ponoviti ono sto sam govorio u nekim prethodnim Helloween recenzijama, a to je cinjenica da je Helloween u Charlie Bauerfeind-u dobio vrhunskog producenta, koji je zvuk ovog benda na svakom albumu doveo do savrsenstva. Iako produkcija u ovim live ostvarenjima i nema nesto veliki znacaj (bar ne bi trebala imati) sasvim sigurno su i njegovi prsti u mnogome pomogli da ovaj komad Metala zvuci ovako kako zvuci.
Obavezno preporucujem svima koji vole Metal, koji vole Power Metal, a onima koji vole Helloween vjerovatno i ne moram pisati nikakve preporuke. Poslusati obavezno! Za kraj, tracklisting oba CD-a: CD 1 - "Intro", "The King For A 1000 Years", "Eagle Fly Free", "Hell Was Made In Heaven", "Keeper Of The Seven Keys", "A Tale That Wasn't Right", "Mr. Torture", "If I Could Fly", "Power". CD 2 - "Future World", "The Invisible Man", "Mrs. God", "I Want Out", "Dr. Stein", "Occasion Avenue", "Halloween".

11.02.2007.

Power Metal [By Wikipedia]

General Description:
Power Metal is a style of Heavy Metal music with the aim of evoking an "epic" feel, incorporating characteristics of primarily traditional Metal along with Thrash Metal or Speed Metal, often within a fantastic or (less often) symphonic context. There is some dispute about the term, which can refer to two different, but related styles: one pioneered and largely practiced in North America, and one based in Germany and Scandinavia. In contemporary usage, "Power Metal" generally refers to the European style, with American band Iced Earth being a notable exception.

European Power Metal:
In the mid-1980s, European bands such as Helloween (Germany) and Europe (Sweden) put even more attention to the melodic development of the songs. Helloween mixed fast speed metal riffs with melodic ones and added Iron Maiden-like powerful vocals, further cleaning the sound. Their albums Keeper of the Seven Keys, Part 1 (1987) and Keeper of the Seven Keys, Part 2 (1988) are generally regarded as a milestone of this genre. Subsequently, European-style "Happy Metal" has spread across the continent (particularly to Finland) and worldwide, though it is comparatively unpopular in the United States, United Kingdom and other English speaking countries.
Recently, however, many Power Metal bands have abandoned the "Happy-Metal" sound of their predecessors, and have adopted a more epic sound combined with the Power Metal core. Bands such as Blind Guardian have combined their classic Power Metal sound with an orchestral background as Rhapsody of Fire or Angra have done.

Musical Characteristics:
Power Metal, as the term is used today, places primary importance on an epic sound, usually at high speeds, primarily due to its Speed Metal roots, and with catchy melodies. Whereas most rock lyrics focus largely on "the real world" - personal experience, historical incidents, social commentary, etc. - Power Metal often treats epic, cosmological or metaphysical themes. Many Power Metal songs draw inspiration from religion and mythology, and science fiction and fantasy (especially high fantasy) and they tend to be more optimistic than most Metal lyrics, with powerful and uplifting choruses.
Power Metal vocals are generally "clean", as opposed to the growling vocals that characterise Death Metal, and are delivered by a trained vocalist. Following in the tradition of Bruce Dickinson and Rob Halford, Power Metal vocalists tend to sing in a high register and often in falsetto. Some singers, such as Hansi Kürsch of Blind Guardian, record multi-layered vocals reminiscent of Queen. Because of the primary importance of vocals in Power Metal, vocalists can make or break a band of this style and generally do not double as instrumentalists.
Power Metal guitarists and bassists generally play rapid streams of notes, but change chords comparatively slowly, with a harmonic tempo of once per measure or slower. Fast and demanding guitar solos, however, are almost guaranteed.
Power Metal drummers generally play with two bass drums for added speed, often playing a constant stream of sixteenth notes with snare drum accents on the beat. Some bands defy this formula, but it is surprisingly universal.

[Vec dugo se kanim napisati kraci historijat i opis Power Metala, i mozda sam to trebao na samom pocetku postojanja ovog bloga ali eto nekako mi se nije dalo (kao sto mi se i ne da pisati vec neko vrijeme), a u medjuvremenu nadjoh ovaj, iznenadjujuce dosta kvalitetan i sazet tekst na wikipedia.com pa eto da bih ustedio svoje vrijeme tekst je samo "zalijepljen" ovdje.]

23.09.2006.

Blind Guardian - A Twist In The Myth

Godina: 2006
Rejting: 9/10
Kritika: © EldiS

Novi Guardian nam je konacno stigao u ruke, i moram reci da nakon njegovog preslusavanja trebamo, a Boga mi i moramo biti vrlo sretni i zadovoljni sto je konacno tu, jer je ovaj album sve, osim los proizvod. Nekako je za mene ovaj uradak zaokruzio na najbolji moguci nacin posljednju godinu (ili malo vise) koja je izrodila par vrlo kvalitetnih Power albuma. Podsjecanja radi, dobili smo najprije vrlo dobri "Majestic" Gamma Ray-a, zatim odlicni nastavak legendarnih cuvara kljuceva sa kraja 80-ih, "Keeper Of The Seven Keys - The Legacy" (Helloween naravno), i na kraju je stigao komad Metala o kojem trenutno govorimo, "A Twist In The Myth" Blind Guardian-a. Nekada davno sam u jednoj recenziji rekao kako ova 3 benda po meni predstavljaju sveti trojac Power Metal scene (a mislim i da ce se mnogi sloziti sa ovom konstatacijom) i ova 3 pobrojana albuma to dokazuju na najbolji nacin.
"A Twist In The Myth" je sasvim sigurno najbolje ostvarenje koje je bend izbacio na trziste nakon albuma "Imagination From The Other Side". Konkretno, ovaj album nam je nakon prethodna dva experimenta sa nesto progresivnijim (i pretjerano usminkanim i isproduciranim) zvukom opet donio stari Blind Guardian, sa mnostvom dinamicnih i razdraganih solaza i brzih riffova. Sta izdvojiti... Disk otvara stvar "This Will Never End" sa upecatljivim uvodom u vidu energicnog Siepen-ovog riffa koji prati dupli bas Frederik Ehmke-a, novajlije za bubnjevima. "Otherland" je mid-tempo pjesma koja ce sigurno mnoge uhvatiti melodicnim i pjevljivim refrenom, uz povremeno ubrzavanje tempa i odlicne solo dionice. Namjerno ne zelim preskociti pjesmu "Fly" koju smo u vidu singla imati priliku cuti par mjeseci ranije. Sta reci... Ne tako losa pjesma sa ritmom i vokalima koji hvataju na prvu, ali se ne mogu oteti utisku da je nesto vise isproducirana i ispolirana u odnosu na ostatak albuma (valjda za potrebe singla, kao sto to cesto zna biti slucaj kod mnogih bendova). Interesantna je i "Another Stranger Me" koja posjeduje i malo retro, hard rock smeka. Tu je i Hansi-ev carobni vokal koji kada god pomislimo da ne moze vise napredovati, dokaze suprotno i iz albuma u album je sve fascinantniji. Sa ''Straight Through The Mirror'' ce svi koji vole ovaj bend u potpunosti doci na svoje... Klasicna BG stvar, sa puno duplog basa, izmjena tempa, odlicnih gitarskih pasaza, razarajucih solo dionica... Sasvim sigurno jedan od highlight-a ovog albuma. U slicnom stilu je i "Lionheart" iz koje se moze izdvojiti odlican rad na bubnjevima, koji u uvodu daje onaj poznati BG epic smek cijeloj pjesmi. Tome pomazu i horske pratnje vokala u pojedinim momentima pjesme. "Skalds And Shadows" je lagana epic stvar koja podsjeca na starije BG radove. Medieval atmosfera, horsko pjevanje, flauta, akusticna gitara, gudacki zvukovi... "The Edge" je jedan od agresivnijih momenata albuma, sa razarajucim riffovima koji svoju oluju smanjuju samo u pojedinim momentima pjesme, rezervisanim za Hansijeve kristalne vokale. Neki ce mozda i ovoj pjesmi zamjeriti nesto usminkaniju produkciju, netipicnu za ostatak albuma.
Na kraju, ponovit cu da je ovo najbolji BG album jos od "IFTOS" i da sam beskrajno zahvalan Kursch-u i ekipi za povratak na stare tracnice (i duboko vjerujem da vecina vas dijeli moje misljenje). Ovo je sasvim sigurno uradak koji spada u onu "moras imati" kolekciju, pa stoga svi vi koji ovo jos niste culi trcite na pijacu, kontaktirajte dilere, aktivirajte download aplikacije, ili pak odite i kupite originalno izdanje ovog CD-a (a posto je ova posljednja stavka nemoguca, odmah je zaboravite...). :)

07.07.2006.

Helloween - Rabbit Don't Come Easy

Godina: 2003
Rejting: 8/10
Kritika: © EldiS

Nakon sto je prethodnim, "The Dark Ride" albumom, nesto mracnijim tekstovima i istom takvom atmosferom, Helloween jednom nogom zakoracio u neka druga podrucja Metala (i nakon sto je to prouzrokovalo probleme u bendu i otpustanje Grapow-a i Kusch-a), cini se da su Weikath i kompanija ovim albumom htjeli dokazati da je prethodnik bio samo experiment koji se vise nece ponoviti. Rezultat toga je "Rabbit Don't Come Easy", album koji nam je vise nego i jedan drugi ponudio klasicni, extremno brzi, bukvarski Power Metal kakav smo mogli cuti na npr. "Somewhere Out In Space" Gamma Ray-a. Mozda nakon prvog slusanja, poredeci ga sa ostalim uradcima Helloween-a, ovaj CD zvuci kao ne previse inovativni, copy-paste Power, ali i pored svega toga, na kraju ostaje nedvojben utisak da smo upravo prisustvovali vrhunskoj prezentaciji veterana ovog pravca. Mislim da je ovim djelom svim skepticima koji su bili razocarani prethodnim experimentom (medju kojim nikako nisam), Helloween nanovo dokazao na kakvom tlu cvrsto stoji, i ne da samo stoji, vec skoro pa suvereno jos uvijek i vlada. Iako je zvuk nekakav (ako se tako moze nazvati) sablonski, klasicni Power, u poredjenu sa uradcima mladjih bendova slicne orijentacije ovaj komadic Metala i dalje zvuci mnogo zrelije, kvalitetnije i tvrdje. I kada bi se nekome trebalo pojasniti kako Power nije jedan od meksih Metal zanrova (sto je skoro opsteprihvacen stav) ovo je jedan od diskova kojim bi se to na najbolji nacin moglo prezentovati. Treba reci i to da je bend imao puno problema po pitanju popunjavanja mjesta bubnjara nakon otpustanja Uli Kusch-a. Na njegovo mjesto je prvo doveden Mark Cross, koji se zatim razbolio i tada je u posljednjem trenutku kao spas "uletio" Mikkey Dee, dobro znani udarac Motorhead-a. Sa mjestom drugog gitariste nije bilo puno problema i na mjesto Grapow-a je stigao Sascha Gerstner, dotadasnji clan Freedom Call-a.
Disk sacinjava 12 pjesama (13 ukoliko ste sretnici da imate disk sa bonus pjesmom "Far Away"), i kao sto vec rekoh, popunjava ga 66 minuta definitivno najbrzeg Metala kojeg je ovaj bend ikada snimio. Uvodna "Just A Little Sign" se nakon par laganih uvodnih nota pretvara u kotrljajucu grmljavinu brzih riffova i duplog basa. Odmah se moze primijetiti savrsena produkcija kao i na prethodnom albumu "The Dark Ride", i definitivno je producent Charlie Bauerfeind jedna od najboljih stvari koje su se desile bendu u posljednjih deset godina. Interesantna anegdota vezana za ovu pjesmu jeste recenica Mikkey Dee-a nakon sto je cuo njene prve demo snimke. Glasila je otprilike ovako: "Ljudi... Ja nisam siguran da mogu svirati ovako brzo...", sto je naravno bila sala, jer bubnjar takvog ranga moze svirati bilo sta, ali ipak dovoljno govori o kakvim se rafalima ovdje radi. Iduca stvar na koju stavljam poseban akcenat je "Liar", jos jedna speedacina kojoj poseban smek daje cini se nikada agresivniji Andijev vokal. Poslije ovoga ce vam dosta Thrash-a i Death-a zvucati lagano, vjerujte na rijec (!!!). Interesantna je i "Sun 4 The World" koja uvodnim orijentalnim ambijentom zvuci dosta neobicno i originalno. Andijevi vokali i ovdje odlicno odradjuju sve postavljene zadatke. Eh sada na red dolazi stvar koja je definitivno najjaca i najupecatljivija na albumu, a njen naziv je "Hell Was Made In Heaven". Brzi, vrlo niski i teski (za Helloween standarde) riffovi, upecatljiva melodija, vokali koji variraju od rezanja do kristalne jasnoce, sjajan refren... Ali najbitniji dio pjesme pocinje na otprilke polovini njenog trajanja, kada stvar u svoje ruke preuzimaju bubnjevi i ritam gitara, a nesto kasnije i solo dionice... Za one koji jos nisu culi a namjeravaju to uraditi topla preporuka je da obratite posebnu paznju na period 2:50-4:45. Mozda malo neobicno i pretjerano detaljisanje za jednu recenziju ali to morate cuti prije nego umrete. i posljednja za izdvajanje je "Back Against The Wall", rekao bih prava poslastica za sve kojima se svidjela mracna i teska atmosfera prethodnika RDCE-a, vec pominjanog albuma "The Dark Ride". Tezak zvuk i isti takav text bi ovu pjesmu puno bolje uklopili u prethodni album i ovdje djeluje kao crna ovca.
Ironicno je da ovaj album, uglavnom zbog manjka solo dionica (sto je zastitni znak Helloween-a), a i zahvaljujuci odlicnoj produkciji i mixanju, na svojim plecima navise iznose bubnjevi, ono oko cega je bilo najvise problema. Mislim da bi mnogi Power bendovi, kao i njihovi producenti, mogli od ovog albuma mnogo nauciti.
Veca ocjena ne moze zbog onog sto rekoh na pocetku. Nista novo i nista sto nismo vec culi.

02.07.2006.

Offtopic Topic - Part V

Xy(=?'**#[€ |o^^$)){§§}| |]% "##ˇˇ ^^?'**#[€| | |/-''+*)){§O 0+#[€|o$)){ §§}| +B{§|] %"#§}oo$)) {§O0+#[€|o$ )){§§}o o$))ˇˇ ^^/-''+*}| |O0+#[€| o$)){§]%"##ˇˇ){§ #[€|| ^^? |/B{§|%"##ˇˇ ^#[€|o$)){§§}| |]%"##ˇˇ ^^?'**#[€|| |/-''+*O0+#[€|o $)§¨¨¸¸}| +B{§|]%"#§} oo$)){§O0+ #[€|o$)){§§} oo$))ˇˇ ^^/-''+$)){§§} |*}| |O0+#[€| o$)){§]%"##ˇˇ #[€|| |/B{ §|%"##ˇˇ ?'**#[€|| | /-''+o^?'**#[€|| |/-''+o$§ }o¨¨¸¸¨¨}o¨¨§§}| |]%"# #ˇˇ'**#[€|| |/-''+ *O0+#[€|o


Stariji postovi

MADE of METAL
<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


Contact Mails

MADE of METAL Links

MADE of METAL
Out in the void of the vast
Throughout the torrents of time
Millenniums I had to outlast
Alone in this heart of mine

Built and designed to obey
To keep man alive
Oh, I have failed
Now they struggle to survive

Forever free
Free from the split in my mind
Now I can see
My eyes have been blind
The way of the ways - the line of the lines
My destiny once and for all
Oh Atlantis, I hear your call

I am the one - you are the ones
I will protect you - my brothers and sons
I have returned - to fight this battle
I am the savior - my heart is made
Made of metal

A shadow from somewhere beyond
Is reaching out its claw
Twisting the rays of the sun
My children you ain't gonna fall

I'll raise my blade
The time for reprisal is here
It's not too late
The savior is here
The ancient machine - a million lifes' dream
Protect and serve you all
Oh Atlantis, I hear your call


METAL INVADERS
47658
Invaders Online