Image Hosted by ImageShack.us
MADE of METAL 2005/12

MADE of METAL

Blog ce se baviti uglavnom recenziranjem Heavy, Power i Prog ostvarenja, mada povremeni izleti u druge zanrove i druge teme nisu iskljuceni. Feel free to join the ride.

29.12.2005.

Monsters Of Rock '88

Mislim da sam pogled na ovaj promotivni plakat, i njegov sadrzaj, govori dovoljno. Kada pogledate ovo, ne mozete a da bar u tom trenutku ne postanete nostalgicar koji zali za proslim vremenima, i to sa 100% opravdanim razlogom. Monsters Of Rock je u stvari putujuci festival, kratka turneja koju cini nekoliko bendova. Ovaj iz 1988 (kao i svi prethodni, i oni naredni) je sa sobom nosio sjajne bendove, i jedan je od najcijenjenijih zbog mase antologijskih stvari koje su se na njemu mogle cuti. Mozete zamisliti kvalitet festivala na kojem u isto vrijeme mozete vidjeti Iron Maiden, Helloween, Megadeth, Guns N' Roses, Anthrax, Kiss... i poslusati rock himne sa albuma kao sto su: Helloween - Keeper Of The Seven Keys, Iron Maiden - 7th Son Of A 7th Son, Guns N' Roses - Appetite For Destruction... I dan danas su "divlji" audio i video snimci sa ovog festivala jedni od najtrazenijih medju zaljubljenicima u tvrdi zvuk. Tesko da danas mozete otici na svirku (bilo gdje na planeti) na kojoj se moze desiti takav splet okolnosti da u isto vrijeme dobijete toliki broj Kvalitetnih bendova koji ce (sto je jos bitnije) iza sebe imati isto tako kvalitetne uradke kao sto se desilo ovdje.
Ukoliko neko posjeduje bilo kakav video ili audio zapis sa ovog festivala (osim onog Helloween - Monsters Fly Free, jer sam vec ponosni vlasnik toga) neka se odmah javi autoru bloga. Nagrada zagarantovana. :)

27.12.2005.

Guns N' Roses - Appetite For Destruction

Godina: 1987
Rejting: 9/10
Kritika: © EldiS

Nisam siguran da znam kojim rijecima zapoceti pricu o ovom istinskom remek djelu. I nisam siguran da postoji puno toga sto o njemu mogu reci a sto se vec ne zna ili sto nije receno. Ali eto, potrudicu se da kazem par stvari, ako nista, onda iz ogromnog postovanja koje gajim prema ovom albumu.
Appetite je prvi studijski album benda Guns N' Roses, ukoliko ne racunamo kratki promotivni snimak sa 4 pjesme, koji se pojavio godinu ranije pod nazivom "Live Like A Suicide" (pojavio se samo na kaseti, u vrlo malom tirazu), kasnije reizdat u sklopu albuma "Lies" iz 1988. Danima se mogu voditi rasprave (i obicno se vode izmedju onih koji cijene ovaj bend i, uglavnom, nekih novih "zayebanih" metal klinaca) o tome da li je ovo Hard Rock, Heavy ili Pop Metal (najgluplji naziv ikada osmisljen od strane kritike), da li su Gunsi samo obicni komercijalisti koji su se prodavali imageom a ne svirkom, ili zaista talentovani momci koji su, cesto zatrovani alkoholom i drogama, stvarali 100% iskrenu i kvalitetnu muziku, zahvaljujuci kojoj su i uspjeli. Licno sam u potpunosti na strani ove druge teze i postoji mali milion argumenata kojim se njena tacnost moze dokazati, ali to i nije tema za obicnu recenziju. Mada stoji i cinjenica da je izdavacka kuca Geffen vec na ovom albumu pocela sa sminkanjem i poliranjem svega vezanog za ovaj bend. Tako je i originalni izgled covera, koji vidite na slici, na insistiranje Geffena zamijenjen manje "kontroverznim" krstom ukrasenim lobanjama clanova grupe, a ova slika je ubacena u sredinu bookleta. Moram napomenuti i to da je ovaj album na mnogim top listama raznih Rock/Metal medija proglasavan jednim od najboljih Heavy albuma u historiji ovog zanra. Clanovi kultne postave Gunsa koji su kreatori ovog djela su: Axl Rose (vokal), Saul Hudson - Slash (gitara), Izzy Stradlin (gitara), Duff McKagan (bass gitara) i Steven Adler (bubnjevi).
Sam album se sastoji od 12 pjesama, i zvuk je kombinacija Hard Rocka i Heavy Metala, uz pojedine trenutke klasicnog Rock N' Roll-a. Skoro svaka pjesma ovog albuma je vremenom postala Rock/Metal himna, i zasigurno ce ostati zlatnim slovima upisane u historiju teskog zvuka. Pocevsi od uvodne "Welcome To The Jungle" pa do skoro svake naredne, sa posebnim akcentom na "It's So Easy", "Nigtrain", "Paradise City" (bez ovog dernek ne moze proci), "Sweet Child O' Mine" (ne znam da li postoji iko ko bar nekada nije cuo uvodni solo ove pjesme) i posljednju na albumu, "Rocket Queen". Appetite popunjavaju jos "Out Ta Get Me", "Mr. Brownstone", "My Michelle", "Think About You", "You're Crazy" (koja je trebala biti u akusticnoj izvedbi, ali Geffen to nije dopustio) i "Anything Goes". Sve zajedno cine odlicnu cjelinu i album se slusa u jednom dahu. Ovaj uradak je zasluzan i za to sto su tih godina mnogi klinci (medju kojima sam i ja) prvi put dosli u kontakt sa Rock zvukom, zahvaljujuci mainstream statusu koji je ovaj bend (uglavnom svojim kvalitetom) vrlo brzo stekao. Tako su uz Iron Maiden i Metallicu bili jedan od rijetkih rock bendova koji se mogao koliko-toliko nositi sa predstavnicima tadasnje MTV pop kulture, i koji je opet koliko-toliko doprinio da teski zvuk u nesto vecim kolicinama stigne na top liste, radio i TV stanice.
Bili su to dani...

25.12.2005.

Avantasia - The Metal Opera

Godina: 2001
Rejting: 8.5/10
Kritika: Dead Rose

Avantasia je projekt koji se vise od svih ostalih koje nazivamo tako moze nazvati projektom. Zaista je impozanatan broj kvalitetnih muzicara koji su okupljeni oko ovog komada Metala. Inace zvuk ovog albuma predstavlja vrlo melodicnu Power/Progressive kombinaciju uz konceptualnu opersku textualnu podlogu koja se provlaci kroz kompletan album, kao sto na kraju krajeva i sam naziv albuma govori. Kada kazem opersku, mislim na epsko/fantazijsku pricu ispricanu kroz pjesmu (od prve do posljednje na albumu) sa posebnim vokalom dodijeljenim svakom liku ove price.
Dakle, nabrojacu samo par "bitnijih" imena koja se ovdje pojavljuju u ulozi vokala: idejni kreator ovog projekta, Tobias Sammet (EDGUY), Timo Tolkki (STRATOVARIUS), Andre Matos (ex ANGRA), Sharon Den Adel (WITHIN TEMPTATION), Kai Hansen (GAMMA RAY)... Nadam se da ova imena dovoljno govore.
Muzicari koje je Tobias angazovao za ovaj album su sljedeci: Henjo Richter (gitara, GAMMA RAY), Jens Ludwig (gitara, EDGUY), Markus Grosskopf (bass gitara, HELLOWEEN), Alex Holzvarth (bubnjevi, RHAPSODY) i Tobias Sammet (klavijature, EDGUY). Zaista sve sama vrhunska imena od kojih je tesko ocekivati bilo kakav promasaj u tehnickom aspektu ovog albuma. I preslusavajuci ovaj uradak cete odmah doci do zakljucka da se radi o profesionalno odsviranom Metalu, uz vrlo dobru produkciju. Rezultat je zvuk koji je neki vid sredine izmedju Power i Progressive standarda. Dakle niti previse grub i tezak, niti previse cist i mekan. Pjesme, tacnije dijelovi price koji se izdvajaju su uvodna, vrlo melodicna i brza "Reach Out For The Light" sa interesantnim textom koji vas uvodi u cijelu pricu. Tu su jos "Breaking Away", koja na najbolji nacin prezentira koristenje klavijatura u Metalu, zatim "Avantasia", "Sign Of The Cross" (ne brinite, nije obrada dobro poznatog Maiden klasika) i na kraju posljednja i najduza na albumu "The Tower", sa dosta orkestracije u stilu Rhapsody-a, i vrlo dobrom prezentacijom poznavanja gitare od strane Gamma Ray majstora, Henjo Richtera. Izostavljeni dijelovi koji cine cijelu pricu su "Prelude", "Serpents In Paradise", "Malleus Maleficarum", "Farewell" (simpaticna balada, najbolja od laganih na CD-u), "The Glory Of Rome", "In Nomine Patris", "A New Dimension" i "Inside". Oni koji vole koncepcijske albume vjerovatno ce i ovom dati visoku ocjenu, s tim da se moraju pomiriti i sa cinjenicom da je ovdje apsolutno svaka pjesma dio koncepcije (pa zato i jeste opera, hehe). Oni koji takve albume i ne vole previse ovaj neka preskoce jer ga vjerovatno nece uspjeti "prezvakati".

24.12.2005.

Iron Maiden - Visions Of The Beast (DVD)

Godina: 2003
Kritika: Jux

Prije dvije godine na trzistu se pojavio DVD "Visions of the Beast", na kojem se nalazi kompletna video diskografija grupe Iron Maiden. Ja sam ga, poslije godinu i pol mukotrpne potrage, uspio nedavno nabaviti, i mogu reci da je fenomenalan. Uvodna animacija, koja prethodi meniju je izvrsno uradjena. I sam meni je super uradjen (Eddiejeva ruka i na svakom prstu se nalazi dugme za odabir, a zanimljiva stvar se desava ukoliko probate pokrenuti sadrzaj koji se "nalazi" na srednjem prstu :D). Spotovi su poredani hronoloski, i na prvom disku je 16 spotova, a na drugom 15. Zanimljiva stvar se desava ukoliko pustite sesti spot tri puta zaredom. Ukoliko to uradite na prvom disku, kad se treci put zavrsi "The Trooper" pokrece se spot za "Man on the Edge" (nije pravi spot, nego su izmiksani snimci uglavnom iz crno-bijelih filmova i izgleda ludo). Na drugom disku sesti spot je "Hallowed Be Thy Name" i poslije treceg pustanja pojavljuje se animirana (Camp Chaos - pola spot, pola animacija) verzija Troopera, u kojoj se pojavljuje i George Bush.
Na oba diska se nalaze i dodaci. Na prvom disku imamo 2 Camp Chaos spota (Aces High i Number of the Beast), fudbalski spot za Futureal i Fear of the Dark sa Rock in Rio DVD-a. Na drugom disku imamo 3 Champ Chaos spota (Run to the Hills, Flight of Icarus i The Wicker Man), te Maiden diskografiju.
Visions of the Beast je savrseno uradjen i vizuelno jako dojmljiv, i meni je poslije prvog gledanja usao u Top 5 najboljih DVD-ova koje imam. Ko god ima priliku da ovo nabavi, neka nabavi, vrijedi.
Umalo da zaboravim, na omotu DVD-a pise da neki spotovi sadrze jako svjetlo i treperenje svjetla, te mogu malom broju epilepticara prouzrokovati napad, i da se, ukoliko imate epilepsiju, morate konsultovati sa svojim doktorom prije gledanja. :D
A evo i spisak spotova koji se nalaze na diskovima.
Disk 1: Women in Uniform, Wratchild, Run to the Hills, The Number of the Beast, Flight of Icarus, The Trooper, 2 Minutes to Midnight, Aces High, Wasted Years, Stranger in a Strange Land, Can I Play With Madness, The Evil That Men Do, The Clairvoyant, Infinite Dreams, Holy Smoke, Tailgunner.
Disk 2: Bring Your Daughter to the Slaughter, Be Quick or Be Dead, From Here to Eternity, Wasting Love, Fear of the Dark, Hallowed Be Thy Name, Man on the Edge, Afraid To Shoot Strangers, Lord of the Flies, Virus, The Angel & The Gambler, Futureal, The Wicker Man, Out of the Silent Planet, Brave New World (sa Rock in Rio DVD-a).

21.12.2005.

Iron Savior - Iron Savior

Godina: 1997
Rejting: 8.5/10
Kritika: Dead Rose

Ovo je projekat idejno osmisljen od strane Pit Sielck-a i Kai Hansen-a (opet...). Za one koji ne znaju Pit Sielck je gitarist koji je krajem 70-ih zajedno sa Kai Hansenom svirao u bendovima "Gentry" i "Iron Fist" (preteca Helloweena). Nesto kasnije se povukao iz aktivnog sviranja i postao je muzicki producent bendovima kao sto su Blind Guardian, Grave Digger, Gamma Ray... Medjutim vjerovatno zasicen pasivnim radom odlucio se opet posvetiti aktivnom sviranju (i pjevanju) i tako nastaje bend Iron Savior. Interesantna cinjenica koju treba pomenuti u vezi ovog benda, i koja ce vjerovatno obradovati ljubitelje naucne fantastike, jeste to da se svi albumi ovog benda (tj. njihova tematika) zasnivaju na naucnoj fantastici, galaksijskoj borbi za odbranu ljudske rase od Alienske i neprijateljske rase.
Ono sto ovaj (prvi) album nudi, jeste cisti, bezkompromisni, skolski Power Metal, prezentiran kroz 12 pjesama koje galopirajucim tempom prolaze kroz vase misli i ostavljaju odlican utisak. Kai kao jedan od idejnih tvoraca ovog projekta u ovom bendu nema aktivno clanstvo, ali "gostuje" na apsolutno svakoj pjesmi na albumu, sto vokalima, sto svirkom, i skoro svaka sjajna solaza na ovom albumu je u njegovoj izvedbi (bez ikakve namjere da umanjim kvalitet Sielcka). Detalji koje bih izdvojio sa albuma su uvodna "Atlantis Falling" (ove solaze morate cuti da bi ste shvatili kakav su izvor energije), zatim "Brave New World" sa odlicnim textom "Brave, brave new world, Of biogenetic design, Where the perfect people live perfect lives, And individuals get pulverized, Brave, brave new world, Where mankind is down on its knees, To the masterplan of insanity, Slaves of science in agony, Brave, brave new world...". Mozda je moje misljenje sto se tice generalno textova ovog albuma previse subjektivno jer sam okorjeli zaljubljenik u science-fiction teme. Kvalitetne stvari su jos "Riding On Fire", "Children Of The Wasteland", "Watcher In The Sky" (Kai na vokalima), i predzadnja na CD-u "For The World" na kojoj kao posebno i meni sjajno iznenadjenje u nekim dijelovima pjesme imamo Hansi Kurscha (Blind Guardian) na vokalima. Sve ove nabrojane pjesme su klasicni Power napadi brzog ritma, ultra kvalitetnih solaza, kvalitetnih textova i solidnog pjevanja (Sielck i nije toliko sjajan u ulozi vokala koliko u ulozi gitariste, ali dovoljno dobar da dobije prolaznu ocjenu). Ostatak ne puno nekvalitetnijih stvari cine: "The Arrival" (kratki jednominutni uvod), "Iron Savior", "Break It Up" (jedina balada), "Assailant", "Protect The Law" i "This Flight Tonight".
Vrlo dobro Power Metal izdanje koje morate imati u svojoj kolekciji, posebno ako ste ljubitelji galaktickih hi-tech pustolovina.

21.12.2005.

Iron Maiden - 12 Wasted Years (DVD)

Godina: 1987
Kritika: Jux

Definitivno je Iron Maiden najveca grupa svih vremena, sto pokazuje i ovaj DVD. Ovaj materijal je prvi put objavljen na VHS-u 1987, i predstavlja dokumentarac, u koji su odlicno uklopljene live pjesme, njih ukupno 14. Ukoliko bih nabrajao ko se sve pojavljuje na ovom DVD-u, malo bi mi bila jedna stranica, a ima ovdje i fanova, fotografa, novinara, menadzera, cak i njihov tadasnji crtac, kreator Eddyja. Sto se snimaka tice, opet ima svega: amaterskih snimaka (Charlotte The Harlot je snimljena amaterski kamerom 1980. u Ruskin Arms Pubu), snimaka iz pubova i barova (Bandwagon, Marquee), snimaka iz raznih emisija (Top of the Pops, P.I.T. ( njemacka emisija), cak ima i snimka iz neke djecije emisije). Ovdje mozemo naci mozda i jedinu snimku benda Urchin (prvi band Adriana Smitha, pjesma 'She's A Roller') napravljenu 1977 u Brecknock pubu.
Dakle, kao sto sam vec spomenuo ovo je dokumentarac i pokazuje nam sta je sve band radio od 1975 do 1987, odnosno kako se uzdizao, od svirki po pubovima, do mega koncerata u Japanu, New Yorku, Dortmundu... Ovdje imamo i puno anegdota vezanih uz band (kako je Paul izbacen iz banda, kako je Bruce uletio unutra, anegdote sa koncerata, putovanja...). I jos jedna stvar koja se meni narocito svidjela je sto se ovdje nalaze neke pjesme koje danas gotovo nikako ne sviraju, ali je to i ocekivano obzirom na godinu izlaska. Jos jedan genijalan Maiden video, i ponosan sam sto ovo imam u svojoj (bogatoj) Maiden video kolekciji.
Evo vam jos i spisak pjesama: Stranger In A Strange Land, Charlotte The Harlot, Running Free, Women In Uniform, Murders In The Rue Morgue, Children Of The Damned, The Number Of The Beast, Total Eclipse, Iron Maiden, Sanctuary, The Prisoner, 22, Acacia Avenue, Wasted Years, The Trooper.

18.12.2005.

Gamma Ray - No World Order

Godina: 2001
Rejting: 8/10
Kritika: Dead Rose

Jos jedan vrlo kvalitetan proizvod njemacke Metal skole. Izgleda da je svaki projekat koji osmisli ili u kojem ucestvuje Kai Hansen osudjen na sto postotni uspjeh (Helloween, Gamma Ray, Iron Savior). Za ovog covjeka je vrlo tesko reci koji je to od njegovih talenata najvise izrazen i razvijen, onaj za pisanje pjesama, onaj za sviranje gitare, ili pak onaj za pjevanje, jer sve ovo radi podjednako dobro i nepresusan je izvor sjajnih ideja. I ovaj album kao i svi prethodni benda Gamma Ray predstavlja Power Metal u svom najcistijem obliku, a kako i ne bi kada je "tata" Kai sve to i zapoceo davnih 80-ih. Produkcija je takodjer na vrlo visokom nivou tako da je i sam kvalitet zvuka za najvisu ocjenu. Album pocinje kracim uvodom pod nazivom "Induction" sa horskim izvodjenjem stihova "Illuminati, You've come to take control, You can take my heartbeat, But you can't break my soul, We all shall be free..." koji ostavljaju vrlo jak dojam. Uvod se pretapa u napad brzih riffova i melodije pjesme "Dethrone Tyranny". Pjesma ima vrlo kvalitetan (i nesto mracniji) text i govori o mracnoj sudbini svijeta, konacnoj pobjedi sila zla, nemoci ljudske rase da promijeni bilo sta... Tada slijedi meni najbolja na albumu, pjesma "The Heart Of The Unicorn". Pocinje teskim riffanjem i Kaijevim prepoznatljivim vokalom koji svojom ostrinom u pojedinim trenutcima vise lici na vristanje nego na pjevanje, ali svi koji su vec culi Kaija znaju o cemu se radi. CD se nastavlja jos jednom klasicnom Power Metal numerom, sa vrlo pjevljivim refrenom, pamtljivom melodijom, kvalitetnim solo dionicama, naziva "Heaven Or Hell". Opet upecatljivi stihovi, "Heaven or Hell - where do we go when we are leaving, Heaven or Hell - whatever comes to set us free, Heaven or Hell - I've gone a long way and I see there's no wishing well...". Pjesme koje se do kraja izdvajaju kao nesto bolje (bar meni) su: najbrza i najenergicnija na CD-u "Solid", zatim vrlo melodicna i umjerenog tempa "Follow Me", koja takodjer ima sjajan i u odnosu na ostatak albuma vrlo pozitivan text, "Will you follow me into the light, The fortress of wisdom, a star shining bright, The garden of heavenly sin, A kingdom of beauty to please you within...". Jos bih kao vrijednu spomena naveo posljednju pjesmu na CD-u, jedinu baladu (i jednu od dvije nesto "emotivnije" na albumu koje je napisao drugi gitarista Henjo Ritcher) "Lake Of Tears" koja ce, pretpostavljam, jos veci utisak ostaviti na emotivniji dio publike. Na CD-u se nalaze jos, ne puno losije (da bi ugrozile kvalitet albuma) "No World Order", "Damn The Machine", "Fire Below" i "Eagle". Ono sto ja malo zamjeram ovom albumu, i generalno Kai Hansenu, jeste konstantno drzanje pri istoj, provjerenoj formi stvaranja, i nedostatak (doduse rizicnog) experimentisanja sa zvukom. Tako da neki prigovaraju ovom albumu na malim naznakama monotonosti, dok drugi opet to konstantno stvaranje po formi slicnih (i ruku na srce, kvalitetnih) albuma, smatraju najvecim plusem ovog benda. To u koju od ove dvije skupine vi spadate ce vjerovatno odrediti i vas stav prema ovom albumu.

16.12.2005.

Iron Maiden - Seventh Son Of A Seventh Son

Godina: 1988
Rejting: 9/10
Kritika: Dead Rose

Pretpostavljam da ovo u ovom trenutku i nije tako atraktivna recenzija, koliko zbog starosti albuma, toliko i zbog toga sto svako ko iskreno voli ovaj bend zna sve o ovom albumu (kao i o svim ostalim). Medjutim savjest mi nije dozvoljavala da predjem preko cinjenice da medju 20-ak prvih recenzija ne recenziram i ovaj fenomenalni uradak, jedan od onih zbog kojih sam zavolio ovaj bend a i Metal (kao umjetnost) generalno. Dakle necu ulaziti u neke sitne detalje o ovom albumu, jer se manje vise vec skoro sve zna. Podsjeticu samo na (meni) najsjajnije trenutke albuma, da bi oni koji ga mozda nisu preslusali znali o kakvom se remek djelu radi. Dakle ovo je sedmi album kraljeva Heavy Metala, sto se (koje li koincidencije) poklapa sa njegovim nazivom. Moje simpatije prema ovom albumu su velike mozda i zbog toga sto je ovo koncepcijski album a takve albume izuzetno cijenim. Na CD-u se nalazi 8 pjesama, sa trajanjem od nekih 44 min. (za tadasnje standarde sasvim dovoljno). Prva pjesma na albumu je vrlo melodicna "Moonchild" sa antologijskim uvodom koji pretpostavljam pri budjenju iz sna zna odrecitovati svaki postovalac ovog benda: "Seven deadly sins, Seven ways to win, Seven holy paths to hell, And your trip begins, Seven downward slopes, Seven bloodied hopes, Seven are your burning fires, Seven your desires...". Nakon toga dolazi nesto laksa "Infinite Dreams" koja je mozda nesto losija u odnosu na ostale ali vrijedna jednog Maiden albuma. Tada stize jos jedan (danas to znamo) Maiden klasik "Can I Play With Madness", za koju je uradjen vrlo simpatican i originalan video. CD nastavlja za mene jedna od dvije najbolje na albumu, "The Evil That Men Do". Kakav samo refren ova pjesma ima... Na dijelu "The evil that men do lives on and on..." se moze najbolje uociti raskos i kvalitet Dickinsonovog glasa. Nakon toga pocinje pjesma koja nosi naslov albuma, dakle "Seventh Son Of A Seventh Son". Ovdje je vrlo tesko reci koji segment pjesme je najkvalitetniji jer su svi zapanjujuci, od samog uvoda, solo dionica, vokala, pa do kompletne atmosfere (prilicno mracne i misticne), a o textu ne treba trositi puno rijeci jer ga morate cuti cijelog da biste prepoznali njegov sjaj. Meni najjaci dio je posljednji, iz sredine pjesme: "Today is born the seventh one, Born of woman the seventh son, And he in turn of a seventh son, He has the power to heal, He has the gift of the sechond sigh, tHe is the chosen one, So it shall be written, So it shall be done..." nakon cega slijede tri minute casa gitare u izvedbi Adrian Smitha i Dave Murraya. Sljedeca je nesto laganija "The Prophecy" i jedina kojom i nisam previse ocaran, ali i ona ima sjajan text, savrseno uklopljen u koncepciju. Tada slijede jos dvije odlicne stvari, "The Clairvoyant", i "Only The Good Die Young" sa jos jednim sjajnim textom "The demon in your mind will rape you in your bed at night, The wisdom of ages, the lies and outrages concealed..." i opet odlicnim radom na gitari, i opet upecatljivim refrenom, i na kraju, zavrsetkom u stilu u kojem album i pocinje. A to su oni sjajni stihovi: "Seven deadly sins, Seven ways to win...". Svi koji ovo djelo jos uvijek niste preslusali preporucujem da to obavezno uradite.

15.12.2005.

Blind Guardian - Tales From The Twilight World

Godina: 1991
Rejting: 8.5/10
Kritika: Dead Rose

Blind Guardian je jedan od najvrijednijih Metal bendova na maloj plavoj rotirajucoj lopti na kojoj zivimo. Kada kazem najvrijednijih mislim na konstantan rad i konstantnu produkciju kvalitetnih ostvarenja, i zaista je, u kompletnoj diskografiji ovog benda tesko naci bilo sta sto mozemo nazvati promasajem ili losim proizvodom. Ovi momci su sjajnim albumima definisali Power Metal (tada jos uvjek nazivan Speed Metalom) kao zanr pocetkom 90-ih kada je ovaj pravac jos uvijek bio u svom povoju i kada su mu kvalitetni bendovi bili prijeko potrebni.
Ovo je treci njihov album, jedan od najzasluznijih za dostizanje trona i statusa koji imaju i dan danas. Zvuk na ovom albumu, kao i zvuk ovog benda generalno, karakterise nesto agresivniji zvuk, i grublji vokali, u odnosu na vecinu bendova koji forsiraju ovaj stil. Veliki plus albumu daje gostovanje "kralja" Kai Hansen-a (Gamma Ray, ex. Helloween), sto je vjerovatno u to vrijeme ogromnu armiju fanova grupa Helloween i Gamma Ray (drugim rijecima, fanova Kai Hansena) "navuklo" na ovaj album. Treba napomenuti i to da su textovi i ovog albuma inspirisani djelima J.R.R. Tolkiena, dakle epska fantastika u izvornom obliku. Sam CD sadrzi 10 pjesama i vrlo je energican uz samo jednu baladu, "Lord Of The Rings". Definitivno najjaci trenutci albuma su uvodna "Traveler In Time" sa sjajnim radom na gitari i upecatljivim horskim vokalima, zatim "Goodbye My Friend" i na kraju "Lost In The Twilight Hall" u kojoj Kai Hansen po ko zna koji put pokazuje umjetnost vristanja. :) Najezim se svaki put iznova kada cujem dio texta u kojem se na vokalima izmijenjuju Kai i Hansi: "K: Aaaaaaaaaaaaaa, I see planets dying, H: I fall into the light, K: A new universe awakes, H: I'm a Traveler in Time, K: Pray for the light...". Tu su jos vrlo dobre i standardno kvalitetno odsvirane "Welcome To Dying", "Weird Dreams" (nesto kraca instrumentala) i "The Last Candle" (zacinjena odlicnim solom u Kaijevoj izvedbi). Nesto slabije na CD-u su "Altair 4" i "Tommyknockers". Posljednja na albumu je live verzija pjesme "Run For The Night" sa prvog albuma "Battalions Of Fear" koja je najreprezentativniji dokaz kvaliteta ovog benda.

15.12.2005.

Iron Maiden - Behind The Iron Curtain

Godina: 1985
Kritika: Jux

Slavery turneja, august 1984, avion tacno u podne slijece na aerodrom u Warsawi (Poljska), a u njemu clanovi banda Iron Maiden, prvog Metal banda koji je dosao u istocnu Europu, iza takozvane zeljezne zavjese (Iron Curtain), odnosno u zemlju u kojoj vlada komunizam. Desilo se to u vrijeme kad je hladni rat dozivljavao svoj vrhunac (prvo americki bojkot olimpijade u Moskvi 1980, pa onda ruski bojkot olimpijade u Los Angelesu 1984, pa konstantne prijetnje nuklearnim ratom i slicno). Poslije toga pratimo njihov put do hotela, a ispred aerodroma je bilo cak i vojske (neki vojnici su imali slike banda). Treba jos reci da je ispred hotela bila hrpa ljudi i da su se clanovi banda slikali i dijelili autograme.
Ovo nije tipicni koncert, ovo je neka vrsta dokumentarca i ovdje se nalaze samo cetiri pjesme. Prva live izvedba je "Aces High", snimljena u Njemackoj, a na pocetku pjesme je cuveni Churchillov govor, i mozda ironicno zvuci cinjenica da su prikazani ratni snimci, u cijoj pozadini je govor, iz Drugog svjetskog rata, i prikazuju scene iz Bitke za Britaniju.
Poslije ovoga prikazuju band u nekakvom studentskom baru kako pricaju sa fanovima, i neki tip prica Bruceu kako on svira Metal na sintesajzeru, na sta mu Bruce odgovara da ne moze svirati Metal na sintesajzeru. :D
Nakon "Aces High" imamo priliku vidjeti snimke grada Lodza, i slijedi "Hallowed Be Thy Name". U sklopu "Hallowed" nalaze se crno-bijeli snimci iz ruskog filma "Alexander Nevsky" iz 1938. Moram priznati da Bruceov glas na pocetku pjesme zvuci veoma cudno, kao da se trudio da pjeva na "ruskom" engleskom. :D
Treci spot je "2 Minutes to Midnight", i ovdje su pomijesani snimci sa koncerta i dijelovi spota (rekao bih tipicno Maidenovski :) ). Koncertni snimci su iz Poljske, a ostalo je snimano u Londonu. Video zatvara "Run To The Hills" (a sta bi drugo), i jedino u ovom spotu nema nikakvih ubacenih snimaka.
Iako traje cca. pola sata i iako se na videu nalaze samo 4 pjesme, ipak se ima sta vidjeti. Kao sto sam gore pomenuo, nekoliko interesantnih dijaloga sa fanovima i nekoliko zaista lijepih prizora Poljske (snimali su u nekoliko gradova), kao i snimci iz Drugog svjetskog rata, Alexandra Nevskog i iz Londona su ono sto krasi ovaj video. Obavezno stivo za sve fanove Maidena.

13.12.2005.

Masterplan - Masterplan

Godina: 2003
Rejting: 7.5/10
Kritika: Dead Rose

Prije svega par rijeci o samom bendu jer je relativno nova pojava na Metal sceni. Dakle prica o ovom bendu i o ovom albumu pocinje tamo gdje zavrsava prica recenzije "Helloween - The Dark Ride". Tokom snimanja albuma "The Dark Ride" tenzije u Helloweenu su prilicno porasle, i bile su uglavnom najintezivnije na relaciji Michael Weikath (gitara) - Roland Grapow i Uli Kusch. Naime Grapow (gitara) i Kusch (bubnjevi) su bili zagovornici ideje da Helloween nastavi u istom stilu u kojem je snimljen "The Dark Ride". To bi znacilo odricanje od zvuka koji je bio "trademark" Helloweena, i ostanak u "dark" stilu, uz nesto moderniji Metal zvuk i drugaciju produkciju. Michael Weikath je pak, "The Dark Ride" smatrao samo experimentalnim albumom, i nije dijelio misljenje da Helloween treba odustati od zvuka ciji je bio utemeljitelj (s cim se u potpunosti slazem). Tako su, koliko me sjecanje sluzi, nekada krajem 2001 Grapow i Kusch dobili mailove (vjerovali ili ne) kojim su obavijesteni da vise nisu clanovi benda Helloween. Oni su to izglada sa ne velikim zaljenjem prihvatili i ubrzo su osnovali sopstveni bend koji su nazvali "Masterplan". Za ostatak benda su angazovali sljedece muzicare. Ulogu vokala je dobio Norvezanin Jorn Lande, ulogu bass gitare Jan Eckert, i konacno kao klavijaturista je angazovan Axel Mackenrott. Ovdje je potrebno odgovoriti na dva bitna pitanja. Prvo, da li smo dobili jos jedan kvalitetan Metal bend? Da jesmo, jer Roland i Uli su ljudi sa ogromnim iskustvom i odlicni muzicari (masa kvalitetnih stvari napisanah za Helloween), i drugaciji ishod i nismo mogli ocekivati. Drugo pitanje, da li smo dobili nesto novo, sto je ovaj dvojac najavljivao, bilo kakvu bitnu promjenu u odnosu na zvuk starog benda (Helloween). Ne, nismo. Dobili smo rekao bih "standardno" Power Metal ostvaraenje, ni po cemu znacajno drugacije od svega sto vec imamo na Metal sceni. Posmatrajuci album u cjelini mozda je jedina razlika u odnosu na Helloween standarde (prije albuma "The Dark Ride") nesto malo grublji zvuk i teza atmosfera (tome doprinosi par vrlo sporih pjesama sa nesto grubljim zvukom gitare). Meni najupecatljiviji trenutci na albumu su uvodna "Spirit Never Die" koja vas odmah hvata vrlo brzim ritmom, Kuschevim, rekao bih, standardno kvalitetnim bubnjanjem i ne tako losim vokalima. Tu su jos skolski kvalitetno odsvirane "Kind Hearted Light", "Heroes" (sa sjajnim i vrlo pjevljivim refrenom), "Sail On", i najagresivnija na albumu "Crowling From Hell" (vrlo ostar zvuk i kvalitetne solaze vas tjeraju na maksimalnu koncentraciju). Ugodnu popunu albuma cine jos "Enlighten Me" i nesto sporije "Crystal Night", "Soulburn", "Into The Light", "Bleeding Eyes" (prilicno mracna pjesma i jedina od sporijih koja mi se svidjela) i balada "When Love Comes Close". Da je ovo neki novi bend sa neafirmisanim muzicarima vjerovatno bi dobio vecu ocjenu jer je ovo prilicno kvalitetan uradak. Medjutim od dvojice talentovanih, i prije svega iskusnih muzicara kakvi su Roland Grapow i Uli Kusch nisam ocekivao nista manje. Mozda malo vise jesam... Valjda zbog toga i nisam posebno odusevljen.

13.12.2005.

Iron Maiden - Live At The Rainbow

Godina: 1981
Kritika: Jux

Opet ja sa recenzijom video izdanja, i opet Iron Maiden. Ovaj put je na red dosao "Live at the Rainbow", prvi objavljeni koncert Maidena (navodno postoje i neki raniji snimci ali nisu objavljeni). Posto posjedujem materijal nesto losijeg kvaliteta (ipak je u pitanju 1981.), ne mogu vam puno pisati o samoj kvaliteti zvuka, mada je svirka odlicna, sto ce kasnije postati uobicajeno za njih.
Koncert otvara fenomenalna instrumentala "The Ides of March", koja gotovo neprimjetno prelazi u "Wratchild". Nakon toga stage prekriva mrak i Paul Di' Anno nam najavljuje "Killers", kojem je potpuno promijenjen tekst. Poslije "alternativnih" "Killersa" dolazi meni vrlo draga "Remember Tomorrow", i u toku pjesme stage izgleda fenomenalno. Svjetlosni efekti pomijesani sa dimom daju nam jako lijep prizor (fakat lijepo izgleda, ne mogu vam to opisati :) ). Gotovo bez ikakve pauze pocinje "Transylvania", jos jedna odlicna instrumentala, nakon koje slijedi "Phantom of the Opera". Slicno kao i na pocetku, i ovdje slijedi neosjetan prelaz iz "Phantoma" u "Iron Maiden", kojom su i zavrsili koncert. Ako ste se pitali sta je sa Eddyjem, trade markom Maidena, ne brinite, pojavljuje se u toku "Iron Maiden", i to ne jedan, vec vise njih, i poigravaju se sa reflektorima. :)
Video traje 31 minutu, i iako je moja kopija nesto losijeg kvaliteta, u pitanju je materijal koji vrijedi imati, jer mozemo vidjeti originalnu postavu na djelu, i uvjeriti se u odlican vokal Paula Di' Anna, koji je za nijansu losiji od Brucea, ali je ipak dostojan Iron Maidena.

11.12.2005.

Helloween - The Dark Ride

Godina: 2000
Rejting: 8.5/10
Kritika: Dead Rose

Ovo je zasigurno jedan od najpodcijenjenijih albuma grupe Helloween. Razlog za to lezi u cinjenici da je ovaj disk bio potpuno drugaciji od svega sto je Helloween do tada uradio. U stvari i sam naziv albuma puno toga govori, u sto cete se naravno uvjeriti tek nakon njegovog preslusavanja. Dakle album je vrlo mracan, sa dosta drugacijim textovima, i vise lici na uradak nekog Gothic/Power benda nego dobrog, sretnog, starog Helloweena kojeg smo poznavali do tada. Ovaj album je u stvari briljantan! Ako pocnete njegovo preslusavanje bez ikakvih predrasuda i ocekivanja, sa pozicije nekog ko voli prije svega Metal (bez ikakve zanrovske odrednice), shvatit cete njegovu savrsenost. Nakon kratke uvodne instrumentale "Beyond The Portal", koja vas vec uvodi u mrak ovog albuma, dolazi "Mr Torture". Pjesma sa vrlo teskim riffovima, brzim ritmom, superiornim vokalima i sjajnim textom. Ono sto se da primjetiti odmah nakon ove pjesme je kristalno jasan zvuk i produkcija kakvu (danas to mozemo reci) nije dostigao ni jedan album nakon ovog. Nakon toga dolazi "All Over The Nations", rekao bih jedina stvar na albumu u potpunosti uradjena u starom "happy, happy, Helloween" stilu. Brza, melodicna i pjevljiva, ali ironicno, jedna od losijih na albumu. Tada stizu dvije vrrrlo mracne i spore (za Helloween) stvari. To su "Escalation 666" i "Mirror Mirror". Andijev glas je ovdje vrlo hrapav i mracan, i najbolje pokazuje koliko je kvalitetan i u stanju da se prilagodi bilo kakvoj podlozi. Nakon toga stizu dvije pjesme koje takodjer podsjecaju na stari Helloween, nesto laganija "If I Could Fly" (za koju je uradjen i video) i ultra brza "Salvation" ali je kompletan zvuk u "downtuned" fazonu, tako da se i ove pjesme vrlo dobro uklapaju u mracnu atmosferu ovog albuma. Opet su tu dvije vrlo mracne stvari. Prva "The Departed" je jedna od najmracnijih na albumu... "Sun is going down, And there's no tomorrow, Sun is going down, Going down on me, Sun is going down, No more time to borrow, Dance with the devil...". Druga "I Live For Your Pain" je nesto brza ali takodjer u dark atmosferi. Album nastavlja sjajnom "We Damn The Night", koja ubitacnim riffovima, odlicnim solazama, Andijevim glasom koji reze, rastavlja vase misli u iskidane dijelove koje necete sastaviti prije kraja pjesme. Kraj se priblizava jedinom baladom na CD-u, "Immortal". Vrlo melodicna pjesma, sa sjajnim textom... "Two lifes, one fate, I have to leave, So will you follow me? That's how it's meant to be, I reigned as God, I'm monumental, Soon I will arise, With you by my side...". Meni jedna od najdrazih balada ovog benda. CD zavrsava definitivno najboljom pjesmom na CD-u i generalno jednom od boljih stvari ovog benda, "The Dark Ride". Ova 9 minutna pjesma je skola sviranja i pjevanja za svaki Metal bend koji tezi tome da bude van hiperproduktivne kolotecine u kojoj se nalazi Metal scena danas. Savrsena harmonija brzih i sporih dijelova, vokala koji sijece i andjeoskog pjevanja, agresivnih riffova i melodicnosti, i sve to zacinjeno solazama koje svakom stotinkom svog trajanja dokazuju kvalitet svojih kreatora, Roland Grapow-a i Michael Weikath-a. Zalosno je to sto je ovo zadnji Helloween album na kojem je ovaj dvojac zajedno svirao (Roland Grapow i Uli Kusch su nakon turneje izbaceni iz benda), ali o tome neki drugi put.
Sve u svemu, ovaj album je dokaz da je Helloween bend sastavljen od sjajnih muzicara, sposobnih za stvaranje kvalitetnog Metal zvuka, bez obzira u koji zanr ga mi svrstavali. Mozda je najpravilnija definicija ovog albuma: Dark Power Metal... :)

09.12.2005.

Iron Maiden - Death On The Road

Godina: 2005
Rejting: 8/10
Kritika: Dead Rose

Dobri stari Maideni su nam nakon tri godine odlucili podariti jos jedan zivi audio zapis. Poslije produkcijski savrsenog "Rock In Rio" ovo je jos jedan koncert kojim Iron Maiden dokazuje da je suvereni vladar zivih nastupa. Steve Harris i kompanija jos jednom su dokazali da nikako nisu za staro gvozdje. Njihova je svirka je dovedena do perfekcije. Svaki riff, svaki solo, svaka nota su odsvirani savrseno i zaista ne znam da li postoji vise iko ko od ovog benda ocekuje nesto drugo osim sjajnih izvedbi. Prisutnost tri gitare se i te kako osjeti i zvuk je tako bogat da pjesme zvuce skoro kao studijske verzije, a neki stari klasici cak i bolje od izvornih snimaka.
Sam koncert je sniman u Dortmundu (Njemacka) u decembru 2003. tokom Dance Of Death turneje. Smjesten je na 2 CD-a (prvi 9 i drugi 7 pjesama). Prvi CD pocinje pjesmom "Wildest Dreams" i odmah se moze primjetiti da ovaj uradak ne kaska ni malo za prethodnim live zapisom "Rock In Rio", bar sto se kvaliteta zvuka tice. Disk nastavlja klasicima "Wrathchild", "Can I Play With Madness" i neizostavnom "The Trooper", uz koje je vecina nas postajala ovisnik o teskom zvuku. Zatim dolaze nesto novije stvari, "Dance Of Death", "Rainmaker", "Brave New World" i meni najdraza sa posljednjeg "Dance Of Death" albuma, "Paschendale". Disk zavrsava "Lord Of The Flies", pjesma sa albuma "The X Factor" sto me jako obradovalo jer sviranje stvari sa ovog albuma je postalo misaona imenica. Nakon toga dolazi par starijih stvari od kojih je prva (meni najdraza) "Hallowed Be Thy Name", a zatim "Fear Of The Dark" i "Iron Maiden". Disk nastavlja "Journeyman", pjesma vrlo lagana i vrlo netipicna za Maiden, jedna od uslovno receno losijih (jer losih nema) sa albuma "Dance Of Death". CD zavrsava nezaboravnim himnama ovog benda, "The Number Of The Beast" i "Run To The Hills", koje ce vam po ko zna koji put provuci trnce kroz kosti. Sve u svemu koncert je jako dobar, ali ono sto je mene prilicno razocaralo, i zbog cega CD nije dobio vecu ocjenu, jeste to da smo od 10 pjesama koje nisu sa albuma "Dance Of Death", njih 8 imali priliku slusati i na prethodnom live ostvarenju "Rock In Rio". To je ono sto sigurno ne zelim od benda koji iza sebe ima desetine nezaboravnih klasika. Ostaje nada da ce tu "gresku" ispraviti nekim narednim ostvarenjem.

07.12.2005.

Iced Earth - The Blessed And The Damned

Godina: 2004
Rejting: 8/10
Kritika: Dead Rose

Ovo je jedan od rijetkih kompilacijskih CD-a nakon cijeg slusanja nisam ostao ravnodusan, i jedan od rijetkih vrijednih toga da se o njima pise recenzija. Svi koji poznaju ovaj bend znaju da je Iced Earth vrlo unikatan bend na danasnjoj metal sceni, jedan od rijetkih koji uspjesno kombinuje elemente klasicnog Heavy Metala sa elementima Powera i Thrasha. Ovaj dupli CD je vrlo dobar presjek kroz proteklih 15-ak godina rada ovog benda, i na kvalitetan nacin ce vas uputiti u sve ono sto Iced Earth jeste. Svi koji vole ovaj bend ce uzivati u odlicnom odabiru pjesama, odlicnom balansu izmedju najagresivnijih pjesama i laganih balada, a svima koji jos nisu imali kontakt sa ovim bendom toplo ga preporucujem. Kompilacija sadrzi 23 pjesme podijeljene na 2 CD-a, oznacena kao "Book One" i "Book Two". Prvi disk sadrzi 11 pjesama koje je tesko a i nezahvalno razvrstati po kvalitetu, svako ce imati svoje favorite. Dakle redosljed je sljedeci: "Burning Times", "Wolf", "The Hunter", "Curse The Sky", "Melancholy", "Stormrider", "Burnt Offerings", "Travel In Stygian (live)", "Dark Saga", "Written On The Walls" i "Damien". Meni najsjajniji trenutci prvog diska su: "Wolf", "Stormrider" i "Written On The Walls". Na drugom CD-u se nalazi 12 pjesama i to: "Angels Holocaust", "Desert Rain", "Last December", "Watching Over Me", "Pure Evil (live)", "The Path I Choose", "I Died For You", "Disciples Of The Lie", "When The Night Falls", "Jack", "Iced Earth" i "Violate (live)". Ovdje bih izdvojio meni najdraze "Angels Holocaust", "Pure Evil" i "Iced Earth". Sve ovo smo imali priliku cuti na ranijim Iced Earth ostvarenjima, tako da bi ovdje u vidu bonusa dobro dosla neka nikada objavljena pjesma, ali to nismo dobili i to je mozda i jedina mana ove kompilacije (osim same cinjenice da je kompilacija). Ovaj CD zaokruzuje i ujedno zavrsava deceniju u kojoj je Mat Barlow svojim vokalom obavljao sjajan posao, i uz "vlasnika" ovog benda Jon Schaffer-a u mnogome doprinio statusu koji Iced Earth ima u metal zajednici. Koliko ce trajati i biti uspjesna nova era ovog benda, sa Ripper Owens-om (ex Judas Priest) na vokalu vrijeme ce pokazati.

07.12.2005.

Iron Maiden - Raising Hell (DVD)

Godina: 1993
Kritika: Jux

Evo i od mene jedan tekst, ja dodjem nesto kao vanjski saradnik i zahvaljujem Dead Rose-u sto mi je dopustio da nesto
napisem.
Elem, odlucio sam da recenziram najbolji koncert svih vremena, ne po zvuku vec po sceni, efektima... Od nekih 30-40 odgledanih koncerata (sto uzivo, sto putem VHS-a ili DVD-a), ovaj je nesto najbolje sto nam zivi nastup moze ponuditi. Radi se o oprostajnom koncertu Bruce Dickinsona sa Maidenom, koji je snimljen u augustu 1993. E sad sta je tu neobicno? Sve bi bilo normalno da u sali nisu postojala dva stagea, jedan na kojem je bio smjesten band, i drugi na kojem se nalazio horor iluzionista Simon Drake. Koncert je perfektno odsviran, a sve je to propraceno krvavim Drakeovim iluzijama. Mislim, svjestan sam ja da je sve to iluzija, ali u pojedinim trenucima izgleda previse realno.
Koncert otvara "Be Quick Or Be Dead" i "The Trooper", a nakon toga slijedi Simon Drake koji otvara "Pandorinu kutiju", i onda se iz njegove utrobe pojavljuje djevojka. To je uvod u "The Evil That Men Do", poslije kojeg dolaze "The Clairvoyant" i "Hallowed Be Thy Name". I onda se opet svi okrecu prema stageu Simona Drakea, koji sebi u ruku zabada noz, "pati" se sa njim dvije-tri minute, i onda ga vadi iz ruke i govori "So What Do You Expect, Card Tricks?". Da vam ne bih sad nabrajao sve njegove folove (a ima zaista svega, od probadanja macevima do odsjecanja glave tipu iz publike, te njenog sutanja), opisacu samo zadnju scenu, odnosno ono sto se desavalo dok su svirali zadnju pjesmu. Naime, dok traje "Iron Maiden", Drake sa nekoliko svojih pomocnika otima Brucea sa stagea i ubija ga, te tako oznacava kraj njegove ere.
Evo da napisem koje se jos pjesme nalaze na Raising Hell, osim gore navedenih: "Wratchild", "Transylvania", "From Here To Eternity", "Fear of the Dark", "The Number of the Beast", "Bring Your Daughter...", "2 Minutes to Midnight", "Afraid To Shoot Strangers", "Heaven Can Wait", "Sanctuary" i "Run To The Hills". Ukupno 17 pjesama, trajanje nesto manje od 2 sata.
U vrijeme kada je snimljen koncert, kao i godinama kasnije, posebnu vrijednost medju fanovima mu je davala cinjenica da je to bio posljednji i oprostajni koncert sa kraljem Bruce-om na vokalima. Cinjenica da danas takvu formulaciju ovom koncertu ne mozemo dati jer je Bruce opet tu (i hvala Bogu da je tako), i da Iron Maiden iza sebe ima sjajni „Rock In Rio“, vrlo malo ili nikako ne umanjuje vrijednost ovog DVD-a. Svi kojima su Maideni u srcu bi ga trebali imati u svojoj kolekciji.

06.12.2005.

Metal Definitions

Prevod sa izvornog texta: Dead Rose

HEAVY METAL: Protagonist dolazi na Harley Davidson-u, ubija zmaja, popije par piva i zatim yebe princezu.

POWER METAL: Protagonist dolazi jasuci na bijelom jednorogu, bjezi od zmaja, spasava princezu i zatim vode ljubav u carobnoj sumi.

THRASH METAL: Protagonist dolazi, bori se sa zmajem, spasava princezu i yebe je… brzo i jednostavno!

VIKING METAL: Protagonist stize u brodu, ubija zmaja svojom mocnom sjekirom, zatim ga skuha i pojede. Siluje princezu do smrti, krade rogatu stoku, i spaljuje mjesto prije odlaska.

DEATH METAL: Protagonist dolazi, ubija zmaja, yebe princezu i ubija je, zatim odlazi.

BLACK METAL: Protagonist dolazi u ponoc, ubija zmaja i nabija ga na kolac ispred dvorca… zatim muci princezu, pije njenu krv u ritualu i ubija je, zatim i nju, potpuno osusenu, nabija na kolac.

DOOM METAL: Protagonist dolazi, nakon sto vidi velicinu zmaja pomisli da ga nikada nece ubiti, pada u depresiju i izvrsava samoubistvo. Zmaj pojede njegovo tijelo a zatim i princezino.

PROGRESSIVE METAL: Protagonist dolazi sa gitarom i svira solo od nekih 26 minuta, zmaj se ubija od dosade, protagonist stize do princezine sobe, svira jos jedan solo koristeci sve tehnike naucene u posljednjih godinu dana… princeza bjezi, i sada je u potrazi za HEAVY METAL protagonistom.

GLAM METAL: Protagonist dolazi, zmaj se smije njegovoj pojavi i pusta ga da udje, protagonist krade princezinu sminku i pokusava obojiti dvorac u predivnu rozu boju.

INDUSTRIAL METAL: Protagonist dolazi u masnom kaputu, pravi bezobrazne i bestidne pokrete ispred zmaja, biva uhvacen i izbacen iz zemlje bajki od strane obezbjedjenja.

PUNK: Protagonist stize autostopom do dvorca, trazi od zmaja nesto para, kupuje nesto piva, zatim poludi, vrijedja princezu nazivajuci je monarhistkinjom i komercijalnom kuckom… napusta dvorac u policijskom automobilu.

PS: Text je cista zayebancija, pa stoga nek se niko ne nadje uvrijedjenim. :)

04.12.2005.

Metal Hammer vs Metal!?

Prije svega moram reci da je pozitivna sama cinjenica da se Hammer konacno pojavio i na nasem trzistu, pored svog smeca koje nam se konstantno servira putem svih medija.
Druga, ali ne manje bitna pozitivna stvar je to sto jos uvijek nije zatrpan tekstovima, intervjuima i recenzijama bendova ciju muziku nazivaju nekakvim Nu Metalom, iako mi i nije najjasnije kakav muzicki izraz danas to "Nu" predstavlja i ko je taj glupi naziv uopste izmislio! Medjutim, ne mogu se oteti utisku da su cilljna masa i ovog "naseg" Hammera uglavnom oni (citaj: djeca) koji ulaze u Metal svijet (ili su vec tu) sa uvjerenjem da su sotonizam, brutalnost, krv, ubijanje osnovne vrijednosti i poruka koju nosi "istinski" Metal. Sve to i ne bi bilo toliko strasno kada bi se prihvatalo kao neki vid zayebancije i bune protiv drustva, ovakvog u kakvom zivimo (nikako protiv Boga jer mu ovakav svijet sigurno nije bio san), ali cesto to nije tako. Vrlo cesto vidjam djecu kojoj vec sa 14 godina Death i Black postaju zakletva, kojoj su Maideni, Helloween, Dream Theater, pederski bendovi jer kao ne promovisu ove gore navedene "vrijednost" (ne mali broj njih za ove bendove nije ni cuo).
Zakljucak da su oni ciljna masa se moze izvuci iz cinjenice da casopis ocigledno forsira Death, Black i Thrash, kako neki "zayebani" metalci kazu, jedine "prave" Metal zanrove, da Power i Progressive imaju zastupljenost od nekih 5%. Ne bih da neko pomisli da imam nesto protiv bilo kojeg pravca, naprotiv (svaki zanr sadrzi bendove koji su losi i one koji vrijede, i ove druge sam uvijek spreman slusati). Samo mi se cini da je klince kao potrosacku masu najlakse regrutovati forsiranjem, oni to sami vole reci, "opasnih" i "pravih" Metal bendova. Kao vrhunac svega konstantno se objavljuju pisma tipa: "dajte nam Rasmus", "hocemo samo Thrash", "kompleksna svirka je sranje", i slicne nebuloze. I neko ce opet reci kako smo svi braca? Ne, nismo! Braca (sta god to danas znacilo) su mi oni cije mozdane celije jos uvijek funkcionisu, bez obzira na pravac koji vole, a ne ovakvi i slicni slijepci!
Hocu reci i par stvari o pojavljivanju maskota iz Slipknota na listi od 25 najboljih Metal gitarista (Metal Hammer-ovoj naravno). Nije mi jasno po kojem to kriteriju oni mogu uci na bilo kakvu listu? Kakav je to njihov uticaj na muzicku scenu? Kakve su to njihove sposobnosti? Tehnicka preciznost? Danas se svako drljanje po gitari pravda tehnickom preciznoscu. Tehnicka preciznost ne znaci nista ako stvarate tehnicki precizno smece. Svirku bendova Helloween, Blind Guardian, Iced Earth, Dream Theater, Iron Maiden… (i jos desetine sjajnih bendova) mozemo nazvati tehnicki preciznom, i zaista ju je smijesno porediti sa "svirkom" Slipknota. Ako tehnicki precizno materijalizujete ideju koja je rezultat kreativnosti dobit cete album tipa "Helloween - Better Than Raw" (procitajte recenziju ispod i znat cete zasto) . Ako to isto uradite sa nakaradnom idejom dobit cete... bilo koji album Slipknota. Ne mogu vjerovati da na listi nije bilo mjesta za majsore kakvi su npr. Kai Hansen, Jon Schaffer, Michael Weikath, Luca Turilli...
Na kraju pozdrav svima za koje je Heavy Metal umjetnost i stil zivota, a ne iskljucivo nekakav sotonisticko-destruktivni pokret.

04.12.2005.

Helloween - Better Than Raw

Godina: 1998
Rejting: 9.5/10
Kritika: Dead Rose

Ovo je u cijeloj Helloween diskografiji zasigurno album u koji je ulozeno najvise kreativnosti i sjajnih ideja. Sve sto je proslavilo Helloween je opet bilo tu, samo dignuto na jos jednu razinu vise. Opet smo dobili sjajne vokale, ovaj put ultra teske riffove, nevjerovatne solo dionice, i sve to upakovano u vrlo dobru produkciju (u odnosu na sve dotadasnje albume).
Sam CD pocinje uvodnom instrumentalom "Delibrately Limited Preliminary Prelude Period In Z" u simfonijskoj izvedbi. Njen kraj se pretapa u ektremno teske uvodne riffove pjesme "Push", nakon cega dolazi manijacko vristanje Andija i namece se zakljucak da je album mnogo agresivniji od svega sto je Helloween do tada snimio. CD nastavlja u istom ritmu pjesmom "Falling Higher" koja se odmah betonira u mozdane celije veoma melodicnim uvodom, brzinom, kristalno jasnim i visokim vokalima. Ritam usporavaju ne tako lose "Hey Lord" i "Don’t Spit On My Mind" da bismo dosli do najsjajnijeg trenutka na CD-u. To je pjesma "Revelation" koja ce vam nakon prvog slusanja ostati urezana u sjecanje do kraja zivota. Pocinje tako mocnom gitarskom dionicom da jedva cekate napad ostatka arsenala. I kada on dodje definitivno vise niste na zemlji (visina je direkno proporcionalna broju decibela na vasem audio sistemu). Pjesma traje nesto vise od 8 minuta, i ni jednog trena necete osjetiti umor. Kroz pjesmu se smjenjuju ekstremno brzi i nesto sporiji dijelovi, ubitacno riffanje i jos ubitacnije solaze. Na CD-u se izdvajaju jos brza "Lavdate Dominvm", pjesma na latinskom jeziku, koja je neka vrsta molitve i koja o bogu govori na afirmativan nacin (kao i ostatak Helloween stvari koje imaju religijski karakter), i posljednja na albumu, "Midnight Sun". Kao i "Revelation", "Midnight Sun" ima sjajan uvod, brz tempo, dobar text, i (opet) sjajne solo dionice. Na CD-u se nalaze jos balada "Time", ne mnogo brza ali kvalitetna "A Handful Of Pain" i jedina sa ovog albuma za koju je uradjen video, "I Can". Pjevljiva i ne tako losa pjesma, ali po meni los odabir za predstavljanje albuma (album sadrzi mnogo bolje stvari). Album predstavlja Metal (generalno) u najboljem izdanju. Ovo je ono sto Power Metal jeste i sto bi uvijek trebao biti. Nadam se da je ovaj album napokon zacepio usta svim nostalgicarima i Kiske-ljupcima koji su sumnjali u Andijeve vokalne sposobnosti. Mozda ne moze dosegnuti visinu vokala Michael Kiske-a, ali Andi Deris jeu stanju dovoljno kvalitetno odpjevati visoke tonove, i sasvim sigurno puno bolje od Kiske-a one niske. Licno smatram da njegov glas puno vise lezi zvuku Helloweena.

02.12.2005.

Helloween - Keeper Of The Seven Keys (The Legacy)

Godina: 2005
Rejting: 9/10
Kritika: Dead Rose

Nakon 2 godine pauze u ruke je konacno stigao novi Helloween album, rekao bih hrabro nazvan ''Keeper Of The Seven Keys – The Legacy''. Kazem hrabro nazvan jer je ogromna velicina i uticaj na cjelokupnu metal scenu njegovih, skoro 20 godina starijih predhodnika: ''KOTSK – Part 1'' i ''KOTSK – Part 2''. Upustiti se u eksperiment stvaranja nastavka ovakvim klasicima je bio u najmanju ruku, mac sa dvije ostrice. Ali sada kada imam (dupli) CD u svojim rukama mogu reci da je eksperiment u potpunosti... USPIO (a zasto nisam iznenadjen).
Kada su pocetkom godine i definitivno procurile informacije da ce se novi album oceva Power Metala zvati ''Keeper Of The Seven Keys – The Legacy'', mnogi zlobnici, ukljucujuci i Heavy Metal medije, su jedva docekali da ovaj projekat nazovu pokusajem da se zgrne sto vise novca na racun stare slave. Takva reakcija je u neku ruku i bila ocekivana znajuci kakav je kvalitet slicnih projekata i u svijetu muzike i u svijetu filma. Medjutim mnogi nisu znali (slucajno ili namjerno) pozadinu cijele price o dugo ocekivanom nastavku prva dva Keeper albuma. Naime album ''The Time Of The Oath'' iz 1996 je u stvari bio konceptualno zamisljen kao nastavak Keepera. Zvuk je bio totalni povratak zvuku koji je proslavio Helloween. Cak je i cover albuma podsjecao na prvog Keepera. Nakon losih ''Pink Bubbles Go Ape'' i ''Chameleon'' i nesto boljeg, vise Heavy nego Power albuma ''Master Of The Rings'', ovo je bio cisti Keeper zvuk. Medjutim momci iz Helloweena uprkos insistiranju fanova i metal zajednice nisu htjeli ovom albumu dati naziv KOTSK upravo iz razloga da ne budu prozvani komercijalistima koji zele zgrnuti pare. I tako je nastao ''The Time Of The Oath''. Ali i dalje su se nastavili prohtjevi da se snimi novi Keeper i tako dolazimo na pocetak price...
Novi Keeper je izdat kao dupli CD sa 13 pjesama i trajanjem od cca 77 min. Prvi disk otvara 14 minutna pjesma ''The King For A 1000 Years'' koja ce zasigurno postati jos jedan Helloween klasik. Iako album nema za Helloween standardnog uvoda, ova pjesma na samom pocetku ima uvod koji je tako upecatljiv da daje poseban schmek cijelom albumu: ''The lord of evil was given name and place of the seventh sea, shelter of the 7th key...''. Nakon laganog akusticnog uvoda dolazi kanonada klasicnih Helloween riffova pracenih upecatljivom melodijom, sa sjajnim dual-attack solazama Weikatha i Garstnera, i Andijevim vokalima, cini se boljim nego ikad. Pjesma je odlican odabir za pocetak albuma, i odmah se moze naslutiti kakvo remek djelo cemo imati priliku slusati u iducih sat vremena. Album nastavljaju ne puno losiji, klasicni Power predstavnici brzine, melodije i visokih vokala: ''The Invisible Man'', ''Born On Judgment Day'' (u kojoj sve tikvice soliraju po malo) i ''Pleasure Drone''. Tu je i nesto sporija ''Mrs. God'', koja je par mjeseci ranije u vidu singla najavila izlazak novog Keepera. Pjesma je veoma pjevljiva i uci ce vam u uho nakon prvog slusanja, ali ostaje utisak da joj fali jos malo agresivnosti. Prvi disk zavrsava veoma brzom ''Silent Rain'' i stvara veliku zelju za ubacivanje drugog diska u player!
Drugi disk pocinje jos jednom buducom himnom Helloweena od nekih 11 minuta, zvanom ''Occation Avenue''. Kazem himnom jer sadrzi sve sto Helloween radi najbolje. Sam uvod pjesme podsjeca na stare dane, iz vremena prvih Keepera, i sadrzi kratke dijelove nekih starih klasika kao sto su ''Eagle Fly Free'', ''Halloween'', ''Keeper Of The Seven Keys''... Prava poslastica za sve nostalgicare! Riffovi su prilicno agresivni i podsjecaju na stvari sa ''Better Than Raw''. Eksploziju usporava ''Light The Universe'', jedina balada na albumu, koja uopste ne kvari koncepciju i energicnost ovog sjajnog albuma. Dvije pjesme koje bih jos izdvojio sa drugog diska su ''The Shade In The Shadow'' i ''My Life For One Mor Day'' na kojim novajlija za bubnjevima Dany stvara double-kick grmljavinu koja dize u oblake. Prostor popunjavaju jos ''Do You Know What You're Fighting For'', ''Come Alive'' i ''Get It Up'', dovoljno dobre da se nadju na bilo kojem Helloween albumu ali su po meni slabiji dio albuma (ako se o slabim dijelovima uopste moze govoriti). Treba reci i to da je Charlie Bauerfeind produkcijski dio (opet) odradio jako dobro. Ostaje jos da se vidi koliko ce SPV uraditi na promociji albuma, jer Nuclear Blast je taj posao sa prethodna dva albuma uradio prilicno lose.

MADE of METAL
<< 12/2005 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Contact Mails

MADE of METAL Links

MADE of METAL
Out in the void of the vast
Throughout the torrents of time
Millenniums I had to outlast
Alone in this heart of mine

Built and designed to obey
To keep man alive
Oh, I have failed
Now they struggle to survive

Forever free
Free from the split in my mind
Now I can see
My eyes have been blind
The way of the ways - the line of the lines
My destiny once and for all
Oh Atlantis, I hear your call

I am the one - you are the ones
I will protect you - my brothers and sons
I have returned - to fight this battle
I am the savior - my heart is made
Made of metal

A shadow from somewhere beyond
Is reaching out its claw
Twisting the rays of the sun
My children you ain't gonna fall

I'll raise my blade
The time for reprisal is here
It's not too late
The savior is here
The ancient machine - a million lifes' dream
Protect and serve you all
Oh Atlantis, I hear your call


METAL INVADERS
51660
Invaders Online