MADE of METAL

Godina: 2003
Rejting: 7.5/10
Kritika: Dead Rose

Prije svega par rijeci o samom bendu jer je relativno nova pojava na Metal sceni. Dakle prica o ovom bendu i o ovom albumu pocinje tamo gdje zavrsava prica recenzije "Helloween - The Dark Ride". Tokom snimanja albuma "The Dark Ride" tenzije u Helloweenu su prilicno porasle, i bile su uglavnom najintezivnije na relaciji Michael Weikath (gitara) - Roland Grapow i Uli Kusch. Naime Grapow (gitara) i Kusch (bubnjevi) su bili zagovornici ideje da Helloween nastavi u istom stilu u kojem je snimljen "The Dark Ride". To bi znacilo odricanje od zvuka koji je bio "trademark" Helloweena, i ostanak u "dark" stilu, uz nesto moderniji Metal zvuk i drugaciju produkciju. Michael Weikath je pak, "The Dark Ride" smatrao samo experimentalnim albumom, i nije dijelio misljenje da Helloween treba odustati od zvuka ciji je bio utemeljitelj (s cim se u potpunosti slazem). Tako su, koliko me sjecanje sluzi, nekada krajem 2001 Grapow i Kusch dobili mailove (vjerovali ili ne) kojim su obavijesteni da vise nisu clanovi benda Helloween. Oni su to izglada sa ne velikim zaljenjem prihvatili i ubrzo su osnovali sopstveni bend koji su nazvali "Masterplan". Za ostatak benda su angazovali sljedece muzicare. Ulogu vokala je dobio Norvezanin Jorn Lande, ulogu bass gitare Jan Eckert, i konacno kao klavijaturista je angazovan Axel Mackenrott. Ovdje je potrebno odgovoriti na dva bitna pitanja. Prvo, da li smo dobili jos jedan kvalitetan Metal bend? Da jesmo, jer Roland i Uli su ljudi sa ogromnim iskustvom i odlicni muzicari (masa kvalitetnih stvari napisanah za Helloween), i drugaciji ishod i nismo mogli ocekivati. Drugo pitanje, da li smo dobili nesto novo, sto je ovaj dvojac najavljivao, bilo kakvu bitnu promjenu u odnosu na zvuk starog benda (Helloween). Ne, nismo. Dobili smo rekao bih "standardno" Power Metal ostvaraenje, ni po cemu znacajno drugacije od svega sto vec imamo na Metal sceni. Posmatrajuci album u cjelini mozda je jedina razlika u odnosu na Helloween standarde (prije albuma "The Dark Ride") nesto malo grublji zvuk i teza atmosfera (tome doprinosi par vrlo sporih pjesama sa nesto grubljim zvukom gitare). Meni najupecatljiviji trenutci na albumu su uvodna "Spirit Never Die" koja vas odmah hvata vrlo brzim ritmom, Kuschevim, rekao bih, standardno kvalitetnim bubnjanjem i ne tako losim vokalima. Tu su jos skolski kvalitetno odsvirane "Kind Hearted Light", "Heroes" (sa sjajnim i vrlo pjevljivim refrenom), "Sail On", i najagresivnija na albumu "Crowling From Hell" (vrlo ostar zvuk i kvalitetne solaze vas tjeraju na maksimalnu koncentraciju). Ugodnu popunu albuma cine jos "Enlighten Me" i nesto sporije "Crystal Night", "Soulburn", "Into The Light", "Bleeding Eyes" (prilicno mracna pjesma i jedina od sporijih koja mi se svidjela) i balada "When Love Comes Close". Da je ovo neki novi bend sa neafirmisanim muzicarima vjerovatno bi dobio vecu ocjenu jer je ovo prilicno kvalitetan uradak. Medjutim od dvojice talentovanih, i prije svega iskusnih muzicara kakvi su Roland Grapow i Uli Kusch nisam ocekivao nista manje. Mozda malo vise jesam... Valjda zbog toga i nisam posebno odusevljen.

Godina: 1981
Kritika: Jux

Opet ja sa recenzijom video izdanja, i opet Iron Maiden. Ovaj put je na red dosao "Live at the Rainbow", prvi objavljeni koncert Maidena (navodno postoje i neki raniji snimci ali nisu objavljeni). Posto posjedujem materijal nesto losijeg kvaliteta (ipak je u pitanju 1981.), ne mogu vam puno pisati o samoj kvaliteti zvuka, mada je svirka odlicna, sto ce kasnije postati uobicajeno za njih.
Koncert otvara fenomenalna instrumentala "The Ides of March", koja gotovo neprimjetno prelazi u "Wratchild". Nakon toga stage prekriva mrak i Paul Di' Anno nam najavljuje "Killers", kojem je potpuno promijenjen tekst. Poslije "alternativnih" "Killersa" dolazi meni vrlo draga "Remember Tomorrow", i u toku pjesme stage izgleda fenomenalno. Svjetlosni efekti pomijesani sa dimom daju nam jako lijep prizor (fakat lijepo izgleda, ne mogu vam to opisati :) ). Gotovo bez ikakve pauze pocinje "Transylvania", jos jedna odlicna instrumentala, nakon koje slijedi "Phantom of the Opera". Slicno kao i na pocetku, i ovdje slijedi neosjetan prelaz iz "Phantoma" u "Iron Maiden", kojom su i zavrsili koncert. Ako ste se pitali sta je sa Eddyjem, trade markom Maidena, ne brinite, pojavljuje se u toku "Iron Maiden", i to ne jedan, vec vise njih, i poigravaju se sa reflektorima. :)
Video traje 31 minutu, i iako je moja kopija nesto losijeg kvaliteta, u pitanju je materijal koji vrijedi imati, jer mozemo vidjeti originalnu postavu na djelu, i uvjeriti se u odlican vokal Paula Di' Anna, koji je za nijansu losiji od Brucea, ali je ipak dostojan Iron Maidena.