Image Hosted by ImageShack.us
MADE of METAL 2006/01

MADE of METAL

Blog ce se baviti uglavnom recenziranjem Heavy, Power i Prog ostvarenja, mada povremeni izleti u druge zanrove i druge teme nisu iskljuceni. Feel free to join the ride.

28.01.2006.

Avantasia - The Metal Opera: Part II

Godina: 2002
Rejting: 9/10
Kritika: Dead Rose

Recenziju prvog dijela ovog sjajnog Power Metal projekta sam vec pisao pa cu pokusati ovdje ne trositi puno rijeci jer je ovaj album, i svojim zvukom i textovima (textom, jer je sve u stvari jedna velika fantazijska prica) logican nastavak vrlo uspjesnog prvog dijela. Oko djela je opet okupljen impozantan broj kvalitetnih muzicara kojima se ovaj put pridruzio i dobro poznati, bivsi vokal benda Helloween, Michael Kiske, sto projektu daje jos vecu vrijednost. Od ostatka ekipe tu su opet Tobias Sammet, Kai Hansen, Sharon Den Adel, Rob Rock, Timo Tolkki, Henjo Richter, Markus Grosskopf, Alex Holzwarth... Covjek nakon procitanih ovih imena mora imati ogromno postovanje prema ovakvom djelu, i sto je jos bitnije, ovaj uradak ga svakom svojom sekundom u potpunosti zasluzuje.
CD ovaj put sadrzi deset pjesama smjestenih u nekih sat vremena. Sat vremena vrhunskog Metala u kojem ce sasvim sigurno ogroman dio Metal populacije koji konzumira Power (a i Progressive) Metal, uzivati. Textualna pratnja vrhunskog audio dozivljaja je u stvari nastavak price iz prvog dijela Avantasie (koju sa ovim dijelom cine ukupno 23 pjesme, i dakle ogromna je), i da budem iskren, ne pada mi na pamet prepricavati je ovdje. Ako nekoga interesuje radnja price, moze textove skinuti sa neta pa ih proucavati danima... :) Meni najinteresantnija i najbolja stvar na albumu je 14-minutna (rijecima: cetrnaestominutna) uvodna pjesma "The Seven Angels" u kojoj Henjo Richter (GAMMA RAY) i Timo Tolkki (STRATOVARIUS) deru guzove. Iako ovo nema veze sa recenzijom, postoji neka cudna koincidencija sa ovim kilometarskim pjesmama koje sadrze taj carobni broj 7 u svom nazivu, i nekako one koje znam su na mene ostavile sjajan utisak (Iron Maiden: 7th Son Of A 7th Son, Helloween: Keeper Of The 7 Keys...). Pjesmu bih toplo preporucio svim zayebanim metalcima koji dijele (u najmanju ruku nebulozno) misljenje kako Power nije dovoljno inventivan, energican, kompleksan... i slicne gluposti, pored cinjenice da sve ove osobine sadrzi u mjeri vecoj od vecine drugih zanrova, i da ga to i cini prepoznatljivim. Jos bih izdvojio vrlo brzu "No Return", i "The Final Sacrifice" koja bi svojim riffom i Jens Ludvigovim (EDGUY) soliranjem iz groba digla i 1000 godina stare leseve. Simpaticna je i posljednja "Into The Unknown", balada kojoj svojim glasom posebnu atmosferu daje Sharon Den Adel (WITHIN TEMPTATION) i pocetak pjesme koji ona "odradjuje" zvuci kao uspavanka. Po meni odlican odabir za kraj albuma. Izostavljene stvari (ali ne manje vrijedne) su "The Looking Glass", "In Quest For", "Neverland", "Anywhere", "Chalice Of Agony" i "Memory".
Ne znam jesam li u recenziji prvog dijela to rekao, ali ovaj album morate imati u svojoj kolekciji, pa mogu reci i bez obzira na to sta od pravaca preferirate jer je rijec o istinskom (umjetnickom) remek djelu.

26.01.2006.

Demons & Wizards - D&W

Godina: 1999
Rejting: 8/10
Kritika: Dead Rose

Demons & Wizards je side projekat dvije vrlo poznate face Heavy Metal muzike, i dva velika prijatelja, Jon Schaffera i Hansi Kurscha. Kao sto je vjerujem mnogima poznato, Schaffer je glavna kreativna snaga i gitarista Heavy/Power/Thrash benda (kakvu god blizu odrednicu da stavim bit ce djelimicno netacna jer je zvuk ovog benda jako specifican i mix je svega i svacega) Iced Earth, a Kursch unikatni i ultra kvalitetni vokal, nista manje kvalitetnijeg i unikatnijeg benda Blind Guardian. Korijeni ove suradnje datiraju od proljeca 1997. godine, kada je ovaj dvojac (na insistiranje Schaffera) napisao prvu zajednicku stvar, koja je kasnije na albumu izasla pod nazivom "My Last Sunrise". Nakon toga je napravljena mala pauza koju su posvetili radu sa sopstvenim bendovima a zatim je na ljeto 1999 godine i pocelo stvaranje ovog projekta. Schaffer je u najavama za ovaj projekat govorio kako zeli napraviti nesto novo, nesto drugacije, kompleksnije, progresivnije, sve to sa kvalitetnim vokalom kakav je Kursch?! Meni ovo malo cudno zvuci, ako nista zbog cinjenice da su oba benda manje-vise imali vec sve navedene karakteristike, a i Iced Earth je u Matt Barlowu imao i vise nego kvalitetnog vokala. Valjda je projektu trebala glamurozna najava da bi se odmah u startu pridobio sto veci broj potencijalnih konzumenata ovog proizvoda.
Album se pojavio krajem 1999. godine, i moram to priznati, predstavlja natprosjecno kvalitetan Metal proizvod. CD sadrzi 13 pjesama, koje predstavljaju kombinaciju prepoznatljivih Schafferovih riffova i Kurschevih sjajnih vokala. Kompletna atmosfera albumu daje najvise Prog/Power Metal etiketu. Album otvara lagani uvod "Rites Of Passage", koji se pretapa u niz ultra mocnih riffova pjesme "Heaven Denies". Upecatljivi dijelovi su jos Iced Earth-ovska "Blood On My Hands", vrlo teska "The Whistler" ciji se lagani akusticni uvod pretvara u agresivni riff koji prati pjesmu do samog kraja, zatim nesto laganija "Path Of Glory" u kojoj Hansi na najbolji nacin dokazuje svoje vokalne sposobnosti. Interesantna je i trilogija kojom zavrsava album (ovo mi je nekako poznato, mozda od Iced Eartha...) a koju cine "Tear Down The Wall", "Gallows Pole" i "My Last Sunrise". Ovaj trojac prica pricu o stvoritelju univerzuma koji nakon odredjenog vremena, umoran od onog sto je stvorio dolazi da unisti svoj rad i na kraju sebe samog... Prilicno mracan kraj albuma. Tu su jos "Poor Man's Crusade", "Fiddler On The Green", "Winter Of Souls", "Chant" i "Whie Room".
Sta reci na kraju. Vrlo dobar proizvod, mada se u diskografiji i Iced Eartha i Blind Guardiana mogu naci kvalitetniji albumi.

23.01.2006.

Helloween - High Live (DVD)

Godina: 2002
Rejting: 8/10
Kritika: Dead Rose

Ovo je za sada jedini oficijelni video zapis neke Helloween izvedbe objavljen na DVD-u, a ujedno i jedini koncertni video zapis ovog benda ikada objavljen (sto je prilicno zalosna cinjenica uzimajuci u obzir velicinu i genijalnost benda). Stvari koje se nalaze na DVD-u su kombinovani snimci iz Italije i Spanije, sa "The Time Of The Oath" turneje (maj i juni 1996. godine). DVD verzija je objavljena tek 2002. godine, a do tada se ovaj video uradak mogao pogledati samo na VHS izdanju.
Setlist je kombinacija pjesama sa "The Time Of The Oath" albuma i nekih starijih klasika. Sta reci o samom koncertu, i kvaliteti audio-vizuelnog dozivljaja? Ovi momci zaista odlicno vladaju scenom i kvalitet svirke je na najvisoj razini. Od uvodne "We Burn" pa do posljednje "Steel Tormentor" necete biti razocarani ni jednom odsviranom notom. Posao je, rekao bih, rutinski odradjen i tikvice djeluju vrlo sigurno na sceni, a i nivo energije koji zraci iz njih je na zavidnom nivou. Treba li napominjati smijesne gestikulacije Michael Weikatha i stav koji zaista ostavlja utisak da covjek uziva u svakoj pjesmi i svakoj odsviranoj dionici kao da to radi prvi put (naravno, pri svemu tome cigara ne izlazi iz njegovih usta, sto je postalo neka vrsta trademarka). Ni ostatak ekipe svojom pojavom ne zaostaje puno za njim pa svi zajedno zrace vrlo pozitivnom energijom. Valjda su rezultat toga sjajne povratne reakcije publike tokom cijelog seta, koja je sa Andijem otpjevala ogromnu kolicinu stihova. U pojedinim trenutcima to zvuci sjajno a vrhunac se desava na pjesmi "In The Middle Of A Heartbeat" koju je Andi odsvirao na akusticnoj gitari, sto je jos jedna interesantna stvar. Sto se samih vokalnih izvedbi Andi Derisa tice, one su na visokom nivou, mada ovo nije njegov vrhunac, sto je on i sam par puta rekao u vezi sa ovim izdanjem. Treba reci i to da je, pored vrlo dobro odradjenih vokala na stvarima koje inace u originalnim studijskim izdanjima i sam pjeva, solidno odradio posao i na nekim klasicima iz vremena Michael Kiskea. Tako npr. "Eagle Fly Free", koja inace zahtijeva prilicno visoke vokale, zvuci vrlo dobro i u Andijevoj izvedbi.
Sto se produkcije tice, vizuelnim dijelom sam zadovoljan vise nego zvucnim. Svjetlosni efekti su zadovoljavajuci, a i kamere hvataju sve ono sto se treba uhvatiti. Tu bih posebno izdvojio gradnju neke vrste piramide tokom pjesme "Power", od strane par ljudi iz publike, koja se ubrzo srusi u masu. Ova sitnica izgleda zaista fascinantno i stvar je koju sam prvi (i jedini) put vidio na ovom koncertu (ovo moram probati prvi put kada skupim dovoljno ljudi spremnih na to). Sto se tice samog zvuka, kako CD izdanja ovog koncerta, tako i DVD-a, i nisam previse zadovoljan. On u sutini i nije toliko los ali po mom misljenju moglo se, i moralo, uraditi mnogo vise. DVD nema nekih posebnih dodataka osim intervjua sa Rock novinarom Malcolm Domeom, koji vas kroz kratke crte upoznaje sa historijom benda kao i svakim clanom benda ponaosob.
Kompletan setlist ide sljedecim redosljedom: "We Burn", "Wake Up The Mountain", "Sole Survivor", "The Chance", "Why", "Eagle Fly Free", "The Time Of The Oath", "Future World", "Dr. Stein", "Before The War", "Mr Ego", "Power", "Where The Rain Grows", "In The Middle Of A Heartbeat", "Perfect Gentleman", "Steel Tormentor".

22.01.2006.

Gamma Ray - Majestic

Godina: 2005
Rejting: 9/10
Kritika: Dead Rose

I tako je napokon, nakon visemjesecnog cekanja, u ruke vaseg dragog recenzora stigao i novi album benda Gamma Ray. O bendu ne bih opet nesto posebno trosio rijeci jer je manje-vise sve poznato, a i vec je na ovom blogu govoreno o zvuku benda. Elem ukratko, ljudi sviraju klasicni, enciklopedijski Power Metal, i cine dio "svete trojke" njemackog Power Metala, u koju spadaju jos Helloween i Blind Guardian (ova trojka nije nikakva opste prihvacena definicija vec jednostavno, poimanje te scene od strane autora ovog bloga).
Ovo je nakon cetiri godine apstinencije novo studijsko izdanje benda, koje opet nije ni malo razocaralo, kao ni sva prethodna. Kai je ovim djelom opet dokazao da je kralj kojeg, koliko god neko mislio drugacije, tesko iko moze skinuti sa trona. Opet smo dobili sjajan komad Metala, rafalno nizanje riffova, sjajne solaze (mislim da se o ovom segmentu Gamma Ray zvuka vise i ne treba uopste govoriti), melodicne i pjevljive refrene, i Kaijeve ostre vokale koji sada rezu vise nego ikada. Eh sada, sta je tu novo? U sustini novo nije nista i album se svojim zvukom ne razlikuje puno od prethodnih ostvarenja. Ali je takodjer pitanje zasto bi se uopste i trebao drasticno razlikovati od prethodnih ostvarenja kada se zna da bend nikada, ni jednim ostvarenjem nije nesto drasticno podbacio. Medjutim, neki ce opet reci kako bi za Gamma Ray i Kaija vrlo dobro doslo malo osvjezenje u vidu nekih inovacija i vise experimentisanja sa zvukom. Sigurno je jedno: Kai godinama stvara po provjerenom receptu, i stvara konstantno odlicne albume, pa i nisam siguran da su mu prijeko potrebni neki drasticni rezovi u onom sto odlicno radi. Pa ipak, za ovaj album se moze reci da malo odskace od standarda. Nesto je agresivniji u odnosu na prethodne uradke, i na mene je pri prvom slusanju ostavio jaci utisak od svih prethodnih Gamma Ray ostvarenja. Album sadrzi deset pjesama u trajanju od nekih sat vremena. Zaista su sve stvari na albumu sjajne i ne bih posebno ulazio u strukturu i kvalitet ni jedne od njih. Svaka je dokaz muzicke genijalnosti ovog benda i neiscrpnih ideja. Izgleda da je pauza od 4 godine sjajno uticala na punjenje baterija ovih majstora. Par stvari koje su na MENE ostavile nesto veci utisak su galopirajuce "My Temple", "Hell Is Thy Home" i "Spiritual Dictator". Tu je i posljednja, 8-minutna stvar "Revelation" koja u najboljem svjetlu zaokruzuje ovo djelo, i mislim da ce u buducnosti biti jedan od Gamma Ray klasika. Na CD-u se nalaze i "Fight", "Strange World", "Blood Religion", "Condemned To Hell", "Majesty" i "How Long".
Ovo morate imati! Valjda sam bio dovoljno jasan.

19.01.2006.

G3 - Live In Denver (DVD)

Godina: 2004
Kritika: Jux

Zasto sam odlucio da napisem nesto o ovome DVD-u, koji mozda i ne spada u klasicno Heavy Metal izdanje? Zbog toga sto je rijec o istinskom remek djelu! Poslije odgledanog DVD-a misljenja sam da je ovo i bolje gledati ovako nego biti prisutan na koncertu, jer ono sto mozemo vidjeti na DVD-u sigurno ne bi mogli uzivo. Uglavnom, na jednom mjestu su se sastala trojica ponajboljih svjetskih gitarista, Joe Satriani, Steve Vai i Yngwie Malmsteen, i pruzili su nam dva sata vrhunske zabave. Ovaj koncert je iz Denvera, sa njihove G3 turneje. O samoj svirki ne mogu puno pricati, ko je barem jednom cuo ijednu stvar od ove trojice, zna o kakvim je majstorima rijec. Ovo je jedini DVD koji imam na kojem mogu birati uglove kamere, i to odlicno izgleda. Reziser nam zumira vrat gitare i mozemo se uvjeriti kako je tesko odsvirati ovo sto oni sviraju, jer njihovi prsti rade nestvarnom brzinom. Genijalno. Prvo smo gledali Satrianija, a zatim Vaija. Kod Steve Vaija sam prvi put u zivotu vidio gitaru sa tri vrata, a Steve je pokazao da posjeduje i zavidne vokalne sposobnosti, i uz pomoc jednog od pratecih gitarista, svirao je istovremeno na dvije gitare (koristio dva vrata). Poslije Vaija je dosao i Malmsteen, i za njega mozemo reci da je imao najbolji scenski nastup, i sa nekoliko svojih super brzih pjesama (meni dosta lici na Power ili Prog Metal) razdrmao publiku, i na kraju je bacio gitaru u masu. Na kraju su sva trojica izasli na stage i odsvirali nekoliko obrada, Rockin' in the Free World od Neila Younga, te Little Wing i Voodoo Child od Jimija Hendrixa. Moje misljenje je da svako ko voli odlican gitarski zvuk, dobre riffove i solaze, ovo mora pogledati.

18.01.2006.

Symphony X - V: The New Mythological Suite

Godina: 2000
Rejting: 8/10
Kritika: Dead Rose

Jos jedan sjajan Progressive (i pomalo Power) Metal bend, rame uz rame sa veteranima ovog pravca, Dream Theaterom. Bend je iskljucivo kvalitetnom i do bola kompleksnom svirkom dosao do statusa kakav danas ima. Zvuk svakog uradka ovog benda karakterise jos, kako i samo ime benda govori, simfonijski "smek" koji im jos vise podize vrijednost u ocima Prog freakova i najzahtijevnijih Metal konzumenata (medju kojim su opet najcesce Progressive fanovi).
Ovo je inace, vrlo uspjesno, peto studijsko izdanje ovog benda, nakon ne puno losija cetiri prethodna. Kompleksnost zvuka dovodi nerve do krajnjih granica izdrzljivosti (posebno onih koji ovaj stil i ne konzumiraju previse, a i sam autor texta je takav), ali ukoliko ovaj album uspijete preslusati do kraja shvatit cete njegov fascinantni, nadprosjecni kvalitet, koji uostalom, manje-vise posjeduju i ostala ostvarenja. Sto se tice textova i price ovog djela, ovo je konceptualni album, sa jaaako komplikovanom pricom. Necu se truditi da je prepricam jer za njeno prepricavanje, a i potpuno shvatanje potrebno je mnogo vise vremena i prostora od onog koliko ja dajem ovom albumu. Nekako se pri njegovom slusanju uvijek vise baziram na sam zvuk, jer je on zaista fascinantan. Reci cu samo to da je textualni koncept albuma baziran na Egipatskoj mitologiji, civilizaciji Atlante...
Album sadrzi 13 pjesama od cega su cak cetiri instrumentale. Izdvojio bih dvije, "The Death Of Balance" i "On The Breath Of Poseidon" kao reprezentativne predstavnike onog sto bend radi najbolje. Jos jednu bih izdvojio kao meni najupecatljiviju, a to je pjesma "A Fool's Paradise". Vrlo brz ritam i riffanje od pocetka do kraja, cini ovu pjesmu jednom od onih koje daju onu malu Power primjesu zvuku benda. Eh da, vrijedna spomena je i posljednja na CD-u, "Rediscovery Part II - The New Mythology" koja predstavlja 12-minutno "predavanje" vrhunskog Progressive Metala. Ono sto meni ovdje fali jeste malo vise tezine i agresivnosti ali opet, sve je stvar vasih afiniteta.
Obavezno stivo za sve Prog fanove, a i sve ostale koji zele spoznati koliko su u umjetnicko-kreativnom smislu pomjerene granice Metala.

15.01.2006.

Rhapsody - Dawn Of Victory

Godina: 2000
Rejting: 8.5/10
Kritika: Dead Rose

Zvuk ovog italijanskog benda ima vjerovatno najvise pridjeva ispred one rijeci koju svi toliko volimo... Metal. Symphonic, Melodic, Epic, Progressive, Power... Sve su to rijeci kojima kritika pokusava opisati zvuk ovog benda, i sve one zaista i nisu daleko od istine. Po mom skromnom stavu sve ovo se moze upakovati u okvir zvani Power Metal, ispred kojeg mozete tek tada ubaciti neki od navedenih pridjeva. I textualni opus je najblizi Poweru, i predstavlja klasicni svijet fantazije, sa svim pripadajucim mu likovima.
Ovaj album je trece studijsko ostvarenje benda, i konceptualni je nastavak prethodnih ostvarenja. Tu je opet ratnik dobra zvani "Warrior Of Ice" koji prolazi kroz razne pustolovine u borbi protiv gospodara zla. Zvuk albuma je rekao bih, standardni Rhapsody-jski, sa mnostvom orkestralnih aranzmana, simfonijskih instrumenata, sjajnih i vrlo kompleksnih solo dionica, do maximuma izrazena melodicnost, i naravno neizostavna brzina. Odlicna podloga za epsku pricu koju prica ovo djelo. I zaista cete, slusajuci ovaj album, na trenutke imati osjecaj da ste i sami dio svega toga, sto je sjajna stvar. Album bi se mogao preporuciti i onima koji i nisu neki veliki zaljubljenici u Metal, jer je njegov umjetnicki aspekt izrazen do maximuma. Mozda ce neki reci, a i ja sam taj, da ovi momci malo i pretjeruju sa svim tim "glamurom" i simfonijskom atmosferom, pa se moze primijetiti mali nedostatak agresivnosti svakom njihovom uradku. Naravno ovo je subjektivno misljenje i mozda ce neki drugi ovo djelo i cijeniti upravo zbog tih stvari.
Album sadrzi deset pjesama, u ukupnom trajanju od nekih 50 minuta. Kao interesantne bih izdvojio teatralni uvod "Lux Triumphans", naslovnu "Dawn Of Victory", "The Village Of Dwarves" sa sjajnim i upecatljivim solo dionicama, i meni ubjedljivo najjacu "Holy Thunderforce", sa klasicnim Power, artiljerijskim riffanjem, i solazama koje odradjuju utrku na 400 metara (bez prepona, naravno). Izdvojio bih i posljednju na albumu, 9-minutnu "The Mighty Ride Of The Firelord", koja nekako, vise od svih ostalih "vuce" na Progressive. Na albumu se nalaze jos "Triumph for My Magic Steel", "Dargor, "Shadowlord of The Black Mountain", "The Bloody Rage of The Titans", "Trolls In The Dark" i "The Last Winged Unicorn".
Sve zajedno cine vrlo dobru cjelinu, i u tih sat vremena slusanja ce vas uspijeti uvuci u svijet magije, carobnjaka, patuljaka...
Ako vas privlace takve stvari, i ako vas odusevljava umjetnicka strana Metala, melodicnost, virtuoznost, kompleksnost, onda ovo djelo ceka na vas.

11.01.2006.

Helloween History

1979-1983: Historija ovog sjajnog benda pocinje krajem 70-ih kada su dvojica gitarista Kai Hansen i Piet Sielck oformili bend "IRON FIST", u koji su angazovani jos Ingo Schwichtenberg kao bubnjar i Markus Grosskopf na mjesto basiste. Piet ubrzo napusta bend i odlazi u producentske vode, a kao zamijena dolazi Michael Weikath, koji je stigao iz benda "POWERFOOL". Tada ovaj kvartet daje bendu danasnji naziv, "HELLOWEEN".

1984: "HELLOWEEN" tada snima dvije pjesme za NOISE records kompilaciju zvanu "Death Metal" (tada su zvuk ovog benda nazivali Death Metalom...). Prva pjesma je "Oernst Of Life" a druga je nesto sporija verzija pjesme "Metal Invaders" (koja ce se poslije naci na albumu "Walls Of Jericho").

1985-1986: "HELLOWEEN" ove godine snima svoje prvo studijsko izdanje jednostavno nazvano "Helloween", a jos je poznato i pod nazivom "Mini LP". Vec tada je bilo evidentno da se radi o necemu sasvim novom na sceni, i u nedostatku adekvatnijeg izraza kritika ovo djelo svrstava u Speed, pa cak i u Thrash Metal. Iste godine bend izdaje "pravi" album nazvan "Walls Of Jericho" koji je svojim zvukom u stvari bio logican nastavak prvog izdanja, "Mini LP". 1986 bend izdaje singl "Judas" na kojem su se nalazile istoimena pjesma i neki live snimci, i koji je posljednje "HELLOWEEN" izdanje na kojem Kai pjeva. Kai tada smatra teskim istovremeno pjevanje i sviranje, a zeleci da unaprijedi virtuoznost i kompleksnost zvuka svog benda, odlucuje se posvetiti samo sviranju i bend krece u potragu za novim vokalistom.

1987: Bend planira angazovati vokalistu benda "TYRAN PACE" Ralf Scheepersa, ali tada pronalaze sjajnog vokalistu benda "ILL PROPHECY", zvanog Michael Kiske. Tada je bend zelio snimiti dupli konceptualni album ali se NOISE Records (njihova izdavacka kuca) protivila tome pa bend izdaje jedno od najboljih ostvarenja, "Keeper Of The Seven Keys - Part 1". Album postize svjetski uspjeh, i mnogi magazini bendu pocinju davati vise prostora. Zvuk albuma je okarakterisan (tada) kao Melodic Speed Metal, i sadrzavao je sve na cemu se Power Metal i dan danas bazira. Album je postigao takav udar da je "HELLOWEEN" pozvan na americku turneju MTV's Headbanger's Ball Tour.

1988: Bend ove godine izdaje konceptualni nastavak prethodnog albuma zvani "Keeper Of The Seven Keys - Part 2". Bend sa ovim albumom postize jos veci uspjeh i ovo je njihov najprodavaniji album (jos uvijek biljezi sjajne prodajne rezultate sirom svijeta). Bend je opet pozvan na Headbanger's Ball Tour zajedno sa Thrash zvijezdama, "Exodus" i "Anthrax". Nakon evropske turneje Kai Hansen napusta bend u decembru 1988 zbog razmirica na relaciji Hansen-Kiske-Weikath i ubrzo ga mijenja Roland Grapow, koji je sa bendom odradio ostatak turneje.

1989: Bend izdaje live album sniman tokom Headbanger's Ball Toura '88. Sadrzavao je pjesme iz vremena dok je jos uvijek svirao Kai i za tri razlicita trzista je bio izdat pod tri razlicita imena. "live In The UK" (za Evropsko trziste), "Keepers Live" (Japansko) i "I Want Out Live" (Americko).

1990-1992: "HELLOWEEN" ulazi u razmirice sa izdavackom kucom NOISE Records i potpisuju ugovor za EMI. Nakon sudskog spora bend gubi borbu i pored toga sto su morali NOISE-u platiti ogromnu svotu novca, biva im zabranjeno izdavanje albuma van Evrope i Japana. Nakon svih tih problema izdaju album "Pink Bubbles Go Ape". Album biva ostro kritikovan, kako od medija tako i od fanova, i tenzije medju svim clanovima pocinju rasti. Bend je takodjer potrosio ogromnu svotu novca na snimanje ovog djela a prodaja istog je bila i vise nego losa.

1993: Ove godine bend izdaje nesto sto mnogi zovu najgorim albumom ikada... album "Chameleon". Album je bio van svih okvira u kojim je "HELLOWEEN" do tada stvarao. Prije svega ovo nije bio Metal, ali je bio cista umjetnost, i umjetnicka vrijednost ovog djela je mozda i veca od bilo kojeg drugog izdanja. Ali kada ovako nesto dobijete od benda koji je godinama prije toga pomjerao granice Metala, s tim se vec tesko pomiriti. Tako je album naisao na jos ostrije kritike u odnosu na svog prethodnika i tenzije u bendu bivaju sve gore i gore. Bubnjar Ingo se razbolio i na turneji ga je zamijenio Richie Abdel Nabi.

1994-1995: Vokal Michael Kiske napusta bend i tada potpisuju ugovor za Castle Communications, i dovode Andi Derisa, novog vokalistu iz benda "PINK CREAM 69". Ulogu bubnjara je popunio Uli Kusch, koji je regrutovan iz Kaijevog benda "GAMMA RAY". Izdaju album "Master Of The Rings" koji je bio povratak Metalu, i koji dobija, po prvi put nakon Keepera, pozitivne kritike.

1996: Ova godina oznacava potpuni povratak korijenima i bend izdaje sjajan album "The Time Of The Oath". Album opet potvrdjuje velicinu ovog benda. Iste godine izlazi i dupli live album pod nazivom "High Live". Desava se i strasna nesreca koja je potresla clanove benda i fanove, a to je samoubistvo koje je izvrsio bivsi bubnjar Ingo Schwichtenberg bacanjem pod voz.

1997: Clanovi benda, Roland Grapow i Andi Deris izdaju svoje prve solo albume (Roland "The Four Seasons of Life", a Andi "Come In From The Rain"), koji prolaze sa pozitivnim kritikama.

1998: Pojavljuje se box-set "The Pumpkin Box" sa najboljim materijalom benda iz perioda 1985-1993, i sadrzavao je cetiri diska sa ubacenim intervjuima. Nesto nakon toga izlazi album "Better Than Raw" koji je poslije Keepera mozda i najbolje "HELLOWEEN" izdanje. Kompleksnost, melodicnost, brzina, kvalitetni vokali, produkcija, su na ovom uradku bili upakovani bolje nego ikada prije.

1999: Roland Grapow izdaje novi solo album pod nazivom ""Kaleidoscope", a nesto nakon toga i Markus Grosskopf objavljuje side projekat "Shockmachine". Bubnjar Uli Kusch producira i objavljuje projekat nazvan "Catch The Rainbow" koji je bio tribute album grupi Rainbow. Nakon toga bend "HELLOWEEN" snima album obrada nekih hitova iz 60-ih, 70-ih i 80-ih nazvan "Metal Jukebox" koji i nije naisao na previse pozitivne kritike.

2000: U oktobru ove godine bend izdaje album "The Dark Ride" koji je zaljubljenike u ovaj bend podijelio na one koji ga smatraju remek djelom i one koji ga smatraju vrlo losim, iz jednostavnog razloga sto je bio vrlo mracan i drugaciji od svega sto je bend ikada snimio. Nakon prilicno uspjesne turneje bend se razilazi sa Roland Grapowom i Uli Kuschom, zbog razlicitih pogleda na buducnost benda. Bend izdaje jos kompilaciju najboljeg materijala zvanu "Treasure Chest".

2001-2003: Kao zamjenu za Uli Kuscha bend dovodi Mark Crossa, bubnjara benda "METALIUM". Ali Mark se ubrzo razbolio i ulogu "repriznog" bubnjara na novom albumu dobija Mikee Dee, bubnjar benda "MOTORHEAD". Ulogu drugog gitariste dobija Sascha Garstner, dotadasnji clan benda "FREEDOM CALL". 2003. bend izdaje album "Rabbit Don't Come Easy" koji je bio klasicno Power Metal izdanje. Ali je od kritike ocijenjen kao ne tako sjajno ostvarenje, vjerovatno zahvaljujuci tome sto se znajuci historiju ovog benda, od njega svakim novim albumom ocekuje nesto novo. Kao novi bubnjar se angazuje Stefan Schwarzmann, i sa njim bend odlazi na turneju.

2004-2005: Bend potpisuje ugovor sa izdavackom kucom SPV i opet dovodi novog bubnjara Dani Loblea iz benda "RAWHEAD REX". Tada pocinju pripreme za snimanje novog albuma. Pocetkom 2005. definitno se potvrdjuje da ce novi album nositi naziv "Keeper Of The Seven Keys" i vec tada od medija i kritike dolaze osude da je bend u kreativnom skripcu i da se pokusavaju prodati zahvaljujuci staroj slavi. Tokom snimanja albuma Weikath je davao izjave da atmosfera u bendu nije nikada bila bolja, i da bend uz mnostvo kreativnih ideja, djeluje kao tim vise nego ikada prije. 31. oktobra 2005. (praznik Halloween) na trziste stize novi Keeper i potvrdjuje sve sto su clanovi benda u intervjuima izjavljivali. Sjajan album, koji sa ponosom moze nositi naziv "Keeper Of The Seven Keys - The Legacy".

2006: Bend je na turneji na kojoj ce posjetiti i nase susjedstvo, i nas naravno zaobici, kao i svi koji nesto znace na Metal sceni...

07.01.2006.

Judas Priest - Jugulator

Godina: 1997
Rejting: 7/10
Kritika: Dead Rose

Jugulator je, bez dvojbe, jedan od najpopljuvanijih Judas Priest albuma, i vjerovatno ce svoj zivot provesti u litrima izbljuvotine kojoj je i danas izlozen. Razloga za to je mali milion, a u sustini svi se oni mogu svesti pod jedan okvirni, koji predstavlja nesposobnost, bezvoljnost i do neke mjere nespremnost za prihvatanje bilo kakvih velikih i radikalnih promjena. A ovo djelo ih u odnosu na stare Priest albume ima na pretek. Najveci problem ovog Judas Priesta, koji je bio evidentan jos od samog dolaska novog vokala, i sa kojim se masa ljudi nikada nije mogla pomiriti, jeste upravo ON, Ripper Owens, covjek koji je doveden kao zamjena velikom Rob Halfordu. Pa kako su se Tipton i Downing uopste mogli usuditi nastaviti sa radom bez Halforda!? I kako su, Boze mili, uopste pomisljali da ga bilo ko na ovoj planeti moze kvalitetno zamijeniti!? Naravno, ovo nisu pitanja koja postavlja autor ovog texta vec ogroman broj onih kojima se Owens i tadasnji novi Judas Priest nisu svidjali. Nosenje tereta tudje slave je ogromno breme sa kojim se nose skoro svi koji su u situaciji da u bendovima popunjavaju upraznjena mjesta na kojima su njihovi prethodnici ostavili neizbrisivi trag. Ripper Owens je zasigurno jedan od istaknutijih pripadnika ove skupine, na cijem primjeru se mogu prikazati sve negativne strane pripadnosti toj imaginarnoj skupini. Njegove performanse i izvedba na ovom albumu i nisu toliko losi, koliko mu, cini mi se, sam koncept ovog albuma nije dozvoljavao pruzanje maximuma od njegovih vokalnih kvaliteta (za one koji zele cuti koliko Owens moze pruziti, topla preporuka je "The Glorious Burden", posljednji album benda Iced Earth). Drugi "problem" vezan za ovo djelo, jeste ogroman zaokret u samom stilu i zvuku ovog albuma. Priest se ovim djelom skoro potpuno odrekao melodicnosti i starog Heavy stila, u korist brutalnosti i agresivnosti, kako u zvuku tako i u textovima. Pa tako nakon preslusavanja ovog CD-a ostaje utisak da se radi o nekakvom Thrash/Death proizvodu, a ne o starim Priestima. Da li je ovo bilo bjezanje od ostavstine koju Priest ima iza sebe (sa Halfordom) i dokazivanje da bend moze raditi kvalitetne i drugacije stvari i bez Halforda, ili pak jednostavno zelja za kreiranjem neceg novog, ne znam. Ono sto je sigurno je to da je album profesionalno odsviran i produciran, a bilo bi i neozbiljno ocekivati drugacije od veterana i majstora kakvi su Downing i Tipton. Tipton je inace i autor svih (prilicno mracnih) textova na ovom albumu. Iako licno nisam zagovornik nekih drasticnih promjena, isto tako nisam ni protiv njih ukoliko se napravi kvalitetan proizvod, a ovaj po meni ima dovoljno elemenata da se moze nazvati kvalitetnim. Moze se tu pronaci dosta dobrih solaza, a ni textovi nisu losi ukoliko se pomirite sa njihovom, nesto brutalnijom tematikom u odnosu na stare stvari.
Meni su se u memoriju najvise urezale naslovna "Jugulator" ciji se spori uvod pretvara u vrlo upecatljiv napad brzih i teskih riffova, zatim dvije vrlo energicne, Thrashy pjesme "Dead Meat" i "Death Row". "Brain Dead" je jos jedna meni interesantna, sa textom posvecenim svima, kako u posveti pise, cija je dusa zarobljena u mrtvom tijelu (aludirajuci na ljude koji zbog raznih nesreca ostaju godinama u komi, bez mogucnosti da to ropstvo u sopstvenom tijelu privedu kraju). I zadnja od onih koje izdvajam je "Bullet Train", pjesma sa ubitacnom ritam sekcijom.
Sve u svemu, ovo mozda i nije neko remek djelo, nezaboravni masterpiece, ali je po meni ipak iznad prosjeka u koji ga mnogi stavljaju.

05.01.2006.

Dream Theater - Metropolis 2000: Scenes From New York (DVD)

Godina: 2001
Rejting: 8.5/10
Kritika: © Eldis

Postoji li ista sto se o ovim majstorima, ali zaista pravim majstorima, ne zna. Ovi momci mozda nisu zacetnici pravca kojim danas suvereno vladaju, ali su sigurno jedni od zasluznijih za definisanje i oblikovanje Progressive Metala kao zanra. Zanra, sigurno najkompleksnijeg na danasnjoj sceni, koliko Metal, toliko i generalno muzickoj sceni. Nevjerovatna je vjestina kojom ovi momci "krote" svoje instrumente, pa je cesto i mislima vrlo tesko uhvatiti svaku im upucenu notu.
DVD Metropolis 2000 - Scenes From New York je inace snimak koncerta odrzanog u New Yorku, dvorani Roseland Ballroom, krajem augusta 2000, na turneji promovisanja konceptualnog albuma "Metropolis Pt 2: Scenes From A Memory". Osim standardnog seta (koji pocinje pricom psihica kao i sam album), na kojem su svirane stvari sa pomenutog albuma (a ne bih da nabrajam sve pjesme jer ako ste slusali album Scenes From A Memory znate i setlistu ovog koncerta), kao bonus materijal se mogu naci i pjesme "Erotomania", "Voices", "The Silent Man", "Learning To Live" i meni vrlo draga "A Change Of Seasons". Tu je jos vrlo bogata foto galerija sa turneje, zatim dokumentarac "Behind The Scenes" koji vas jos dublje uvodi u svijet Dream Theatera i u kojem se moze vidjeti i cuti masa interesantnih stvari. Treba reci i to da poseban smek koncertu daju kratke animacije i slicice koje se povremeno javljaju na ekranu tokom cijelog koncerta. Kompletan DVD je po mom misljenju jako bogato izdanje vrijedno posjedovanja i svakog feninga kojeg date za njega, posebno ako ste fan ovog benda. Moci cete ga preslusavati iznova i iznova i ne vjerujem da ce ijedno preslusavanje proci a da ne otkrijete ili ne cujete nesto novo. Zaista nepresusan izvor cistog Progressive Metala.
Mozda ovi momci scenskim aktom i nisu neki showmeni i glamurozni image-zabavljaci, ali Portnoy (bubnjevi), Petrucci (gitara), Myung (bass), Rudess (klavijature), svojim vladanjem instrumentima nadoknadjuju sve to, i vise od toga. Na kraju krajeva, to i jeste najbitniji faktor u onome sto oni stvaraju, a to je cista umjetnost.

05.01.2006.

AC/DC - Who Made Who

Godina: 1986
Rejting: 7.5/10
Kritika: Dead Rose

Who Made Who je jedan od ne previse komercijalno uspjesnih albuma australijskih kraljeva Hard Rocka. Razlog za to uglavnom lezi u cinjenici da ovo u stvari i nije bio potpuno novi studijski album, vec kompilacija nekih starih stvari sa samo tri nove, do tada neobjavljene pjesme. Ono sto je ovdje najbitnije naglasiti (i zbog cega je ovaj CD i dospio na moju listu za recenziranje) jeste to da je ova kompilacija namjenski snimljena za film Stephen Kinga iz iste godine, zvani Maximum Overdrive. Tako je ovaj disk u stvari, oficijelni soundtrack ovog filma. Meni licno je, kao sto sam vec rekao, ova kompilacija posebno interesantna najvise zahvaljujuci cinjenici da sam ogroman zaljubljenik u science-fiction teme i ogroman postovaoc lika i djela ovog vrsnog pisca, Stephen Kinga, a vjerovatno ce isto biti sa svima koji imaju slicne afinitete. Prica Stephen Kinga, uz muzicku podlogu u izvedbi ovog kultnog benda, mora biti, u najmanju ruku, interesantan proizvod.
Sto se CD-a tice, na njemu se nalazi 9 pjesama, sa tri do tada neobjavljene. To su "Who Made Who", "D.T." i "Chase The Ace", od kojih bi naslovnu izdvojio kao najbolju (danas je jedna od klasika ovog benda). Od starih stvari tu su "Sink The Pink" i "Shake Your Foundations" sa albuma "Fly On The Wall" (1985). Zatim "For Those About To Rock", odlicna pjesma sa istoimenog albuma (1981). Na CD-u su se, jednostavno, morale naci "Hells Bells" i "You Shook Me All Night Long" sa antologijskog albuma "Back In Black" (1980). Jedina pjesma iz ere Bon Scotta (za one koji ne znaju, tragicno preminuli pjevac AC/DC-a, preminuo 1980. od prevelike doze alkohola) je, rekao bih Blues pjesma "Ride On" sa albuma "Dirty Deeds Done Dirt Cheap". Vjerovatno i ovdje lezi jedan od razloga zbog cega ova kompilacija i nije najbolje primljena od auditorijuma, auditorijuma koji je jos uvijek imao svjeze uspomene na sjajne stvari koje je bend uradio sa Bon Scottom kao vokalom. To je u stvari i jedini faktor koji je i meni malo zasmetao, na ovoj prilicno kvalitetnoj kompilaciji, sa manje-vise dobrim odabirom AC/DC klasika. O samom zvuku ovog djela ne treba puno govoriti, jer svi koji su nekada culi AC/DC znaju i vrlo dobro njihov prepoznatljivi Hard/Heavy/Blues zvuk. Danasnja, CD verzija ove kompilacije je solidno remasterovana, pa se i ne primjeti neka razlika u zvuku pjesama (vremenski period izmedju najstarije i najmladje pjesme na CD-u je 10 godina).
MADE of METAL i Filmomanija su se zbog dobrosusjedskih odnosa odlucili na suradnju, pa detaljniju recenziju filma Maximum Overdrive mozete procitati ovdje.

02.01.2006.

Blind Guardian - Imaginations Through The Looking Glass (DVD)

Godina: 2004
Kritika: Jux

Metal armijo, na red je dosao i DVD Blind Guardian - Imaginations Through the Looking Glass, dvostruko DVD izdanje. Na prvom disku je koncert, The Coburg Show (koji kod nas mozete nabaviti i u audio verziji :)), a na drugom disku su dodaci (interview, galerija fotografija, snimci iz backstagea, nekoliko dodatnih pjesama i jos nekoliko stvari). Iako je prva pjesma "War of Wrath", koncert ipak otvara vatromet i odlicna "Time Stands Still". Sljedeca stvar je i jedna od mojih najdrazih pjesama, "Banish From Sanctuary", mislim da je ovo prava Power Metal pjesma. Necu opisivati sve pjesme, vec samo one kultne i one koje su na mene ostavile najjaci utisak. Poslije "Banish from Sanctuary" ide nesto laganija "Nightfall", a potom i jos jedna odlicna stvar, "The Script for my Requiem", koju ja zovem "zatisje pred buru". A "bura" pocinje uvodnim akordima "Valhalle", i tada dolazi do izrazaja nevjerovatna hemija izmedju banda i publike, koja kulminira trominutnim pjevanjem cuvenog refrena "Valhalla - Deliverance, Why've you ever forgotten me" od strane publike. Ja se ovdje najezim i gotovo rasplacem, i vjerujem da niko ne ostane ravnodusan kad ovo cuje. Refren "Valhalle" ce publika otpjevati jos nekoliko puta u pauzama izmedju pjesama, i svaki put zvuci fenomenalno. Sljedeca pjesma je balada "A Past & Future Secrets", nakon koje sviraju redom "Punishment Divine", "Mordred's Song", "The Last Candle" (ovdje opet izvrsna publika dolazi do izrazaja) i "Bright Eyes". Balada "Lord of the Dreams" opet malo "smiruje situaciju", a potom slijede "I'm Alive" i "Another Holy War". Tokom "And Then There Was Silence" stage izgleda fenomenalno zbog pirotehnike i svjetlosnih efekata. Doduse, bilo je ovoga i ranije, ali nekako najmocnije izgleda tokom ove pjesme. "Somewhere Far Beyond" ja shvacam kao uvod u najjaci momenat na citavom koncertu, laganu "The Bard's Song (In The Forest"), koju publika otpjeva gotovo citavu, i mislim da je ovdje svima jasno da je publika prva liga i da su svi dosli tu zbog Blind Guardiana, odnosno da nema nijemih posmatraca. "The Bard's Song" je odsvirana na dvije akusticne gitare, kao na unpluggedu. Genijalna "Imaginations From the Other Side" dolazi kao kec na desetku poslije "The Bard's Song", a koncert zatvaraju "And the Story Ends" i "Mirror Mirror".
Na drugom disku se, kao sto sam pomenuo, nalaze dodaci i jos 4 live pjesme (nisu sa "The Coburg Show-a"), a to su "Majesty", "Into the Storm", "Welcome To Dying" i "Lost in the Twilight Hall", sve cetiri su mi jako drage i moram li uopste reci da zvuce fenomenalno. Da se malo osvrnem i na ostatak drugog diska. Dok gledamo galeriju fotografija, u pozadini svira "Nightfall", interview sa bandom traje 20-ak minuta, i jos imamo snimke iz backstagea, snimke iz kampa u kojem su bili smjesteni posjetioci festivala... Mislim da je ovo jedan od najemotivnijih koncerata koje sam gledao, publika i band su cesto djelovali kao cjelina, fenomenalno. Jos da su odsvirali "Journey Through the Dark"...

01.01.2006.

Let The Hammer Fall

I tako nam je nakon dvomjesecne pauze stigao i novi, sedmi broj naseg "dragog" Metal Hammera. Osim nekih standardnih nedostataka o kojima sam vec pisao u temi METAL HAMMER Vs METAL ovaj broj je otisao i jos dalje. Naime, ovaj put nam je urednistvo ovog magazina i ono malo prostora rezervisanog za Power iskoristilo na vrlo los nacin.
Ovdje konkretno mislim na rubriku zvanu "Metal Detector" u kojoj su se ovaj put odlucili pozabaviti bendom Helloween, i njihovom kompletnom diskografijom. To je (po meni) i najbitnija rubrika kojoj bi se, u njenom pisanju, trebalo posvetiti najvise paznje i koju ne bi trebao pisati niko ko nije 100% upucen u temu (bend) o kojoj pise. Cilj bi joj trebao biti predstavljanje odredjenog benda i njegovog kompletnog rada u najboljem, i sto je jos bitnije, u NAJTACNIJEM svjetlu. Eh ovo je stvar na kojoj novi Hammer pada jako duboko. Dakle, pored nekih standardnih informacija koje smo dobili o bendu Helloween (i koje zna svaki prosjecni njihov slusalac), kako su bend koji je postavio temelje Power Metala, jedan od najuticajnijih s kraja 80-ih, kako imaju 2 antologijska albuma Keeper Of The Seven Keys (Part 1 i Part 2), dobili smo i masu pogresnih cinjenica koje i nemaju bas puno veze sa stvarnoscu. Prva i najveca od svih je to kako je album "Better Than Raw" najlosiji studijski album koji cak nije zasluzio ni bilo kakvu pricu o sebi, i koji je uskratio bilo kakvu pozitivnu nadogradnju zvuka ovog benda!? Dragi autori texta (ako kojim slucajem nekada zalutate na ovaj blog), ovo je jedan od najcijenjenijih albuma medju fanovima ovog benda, i album koji predstavlja ogromnu nadogradnju svakog segmenta starog Helloween zvuka. Ako vec nemate dovoljno kvalitetan sluh mogli ste, ako nista, preciznije informacije potraziti na oficijelnom forumu Helloweena. Druga fula je kategorizacija albuma "Chameleon" kao Art Metal uradka (prvi put cujem za ovaj pravac). Ovo je album koji svakako jeste Art (umjetnost, u klasicnom znacenju ove rijeci), ali nema skoro pa nikakve veze sa Metalom. Oni koji su ga imali priliku slusati (ako su ga uopste uspjeli preslusati do kraja) znace o cemu se radi. Albumi "The Dark Ride" i "Rabbit Don't Come Easy" su okarakterisani kao sasvim prosjecni, a cinjenicno stanje je potpuno drugacije. Pored svih ovih stvari tu je i totalna degradacija benda Helloween koji egzistira nakon odlaska Kai Hansena (1988) i Michael Kiskea (1994). Degradacija talenta za pisanje Michael Weikatha (sto je svjetlosnim godinama udaljeno od istine) i velicanje svega sto je Helloween uradio na prva 4 albuma sa Kai Hansenom. Tu je i blacenje smisla za humor, kojeg u odredjenoj kolicini sadrzi skoro svaki album Helloweena. I pored cinjenice da je upravo to jedna od stvari zbog koje ljudi ovaj bend i vole i zbog koje se razlikuje od vecine bendova na metal sceni.
Izgleda da se autor texta vodio, kako i sam u jednom dijelu kaze, sopstvenim par-nedjeljnim preslusavanjem kompletne diskografije ovog benda, i sopstvenim, svjeze kreiranim stavovima, (mozda i malom grupom nostalgicara za koje ovaj bend ne postoji od odlaska Kai Hansena), pa smo u stvari dobili licni stav jednog covjeka (ili par njih) u rubrici i temi u kojoj bi licni stav trebao biti najmanje bitan.

MADE of METAL
<< 01/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Contact Mails

MADE of METAL Links

MADE of METAL
Out in the void of the vast
Throughout the torrents of time
Millenniums I had to outlast
Alone in this heart of mine

Built and designed to obey
To keep man alive
Oh, I have failed
Now they struggle to survive

Forever free
Free from the split in my mind
Now I can see
My eyes have been blind
The way of the ways - the line of the lines
My destiny once and for all
Oh Atlantis, I hear your call

I am the one - you are the ones
I will protect you - my brothers and sons
I have returned - to fight this battle
I am the savior - my heart is made
Made of metal

A shadow from somewhere beyond
Is reaching out its claw
Twisting the rays of the sun
My children you ain't gonna fall

I'll raise my blade
The time for reprisal is here
It's not too late
The savior is here
The ancient machine - a million lifes' dream
Protect and serve you all
Oh Atlantis, I hear your call


METAL INVADERS
52115
Invaders Online